Čudni i nepredvidivi su putovi Gospodnji. Već smo pisali o danima provedenim na KBC Rebro, a nove tegobe i novi boravak, te mnogo slobodnog vremena, potencirali su ispisivanje još nekoliko redaka za naše čitatelje. Nedavni štrajk djelatnika koji brinu o bolesnima svi u sobi smo apsolutno podržali, a bilo nas je spremnih i na štrajk glađu kao znak solidarnosti. Dobro, mi pacijenti i nemamo baš neki apetit i žrtva ne bi bila preteška, ali da neizmjerno cijenimo sve koji tako predano brinu o bolesnima (nažalost, ima nas sve više), to stoji. Slažem se u potpunosti s cimerom Brankom koji kaže da je zdravstvo stup našeg društva i ti ljudi onda zaslužuju najveću moguću pažnju, poštovanje, stimulans i sve ono dobro što oni tako predano pružaju pacijentima koji žive možda i najteže trenutke života.
Brane je, inače, dobar sugovornik i za sportske teme, posebno jer nam je godina rođenje bliska (njemu 1955., pet godina mlađi). Živi u Velikom Polju, dijelu Velike Mlake, a potpisnik teksta ima stav da je Turopoljac. Nema Branko ništa protiv, ali također naglašava da je rođen u Rami, živio u Sarajevu i Njemačkoj, a skrasio se, eto, tu među Turopoljcima. Jednom mladom bolničaru, koji je rođen podno Sljemena, znao bi Brane, onako, na tečnom po domaći, mangupski kazati: “Čuj stari, a kaj briješ?” Navijao je Brane za Želju (NK Željezničar) iz Sarajeva, a sad je veliki dinamovac. Prisjeća se rado Bukala, Spreče, Katalinskog, Hadžiabdića, ali i modrih iz Maksimira, Zambate, Lamze, Rore, Kobeščaka, Škorića, Deverića, Mlinarića, Ivkovića. Kroz priču o nogometu došli smo i do zajedničkih poznanika. Brane ima tri unučice sportašice, baš kao i potpisnik priče.
– Sa suprugom Lucijom dobio sam sina Darija, koji je počeo igrati nogomet u NK Željezničaru u Sarajevu, a nastavio u Njemačkoj. Dario i snaha Dubravka imaju, pak, moje ljubimice Dariju, Leu i Anu. Darija se bavila sportom, ali trenutno je fakultet na prvom mjestu. Tenis igraju 14-godišnja Lea Bilić i mlađa Ana. Kroz posao sam upoznao obitelj Tomislava Ivkovića, pa i ujaka mu, nogometnog managera Ante Dujmića, a sada, eto, moja Lea i Ivkovićeva kćer Luna teniske su suparnice – pričao je ponosan, iako shrvan nakon teške operacije, deda Branko Bilić.
Talentirana Lea Bilić, koju već dvije godine trenira Mido Dautović, a kojoj je uzor Serena Williams, dopunjava djeda i svoju tek započetu, obećavajuću tenisku karijeru.
– Dvije godine trenirala sam u ITEAM-u Velika Gorica, pa onda pristupila ZAGI-ju iz Zagreba, što mi je mislim korak više u razvoju. Tamo trenira i Emanuel Ivanišević, sin legendarnog osvajača Wimbledona Gorana. Trenutno igram na turniru na Purgeru u Zagrebu – kazala je Lea, poljubila djeda Branka i odjurila odigrati svoj meč.
Ostala su u bolnici dva djeda, koja su pronašla mnogo toga zajedničkog, a možda je nevolja rodila i neočekivano prijateljstvo.
– Stari, a kaj briješ, svratit ću ja u Čiče na proputovanju na moj ranč u Letovaniću. Ohladi pivicu – kazao je Brane.
Ma ne brini, bolan, Brane. Bit će i meze.
