Bože dragi, na današnji dan, 2. travnja, obilježava se već četvrt stoljeća od nesretne pogibije Danijela Kalanj Bucka, boksačkog šampiona u teškoj kategoriji i reprezentativca tek netom stvorene Hrvatske! Danijel je živio u Novom Čiču, u kojem su ranije već stradavali vrlo mladi sportaši, nogometaši Ivan Zobić, Božo Kraljić i Zoran Vrhovac.
Evo što su u Kalanju objavile Čičke novosti:
“Danijel je stradao 2. travnja 1995. godine u velikogoričkom disko klubu Srce. Nesretnim slučajem pogodio ga je metak iz pištolja nakon jednog incidenta s kojim nije imao neposredne veze. Te noći vratio se s internacionalnog turnira, kojeg je boksao u Veneciji. U Italiji je kao reprezentativac branio boje Hrvatske. Odmah nakon povratka s puta ostavio je sportsku opremu kod kuće i produžio s prijateljima u Srce. Sudbina je htjela da nije ni pozdravio roditelje, koji su spavali. Tragedija je zaustavila mladi život i boksača pred kojim je bila karijera. Za nešto više od godinu dana, Bucko se probio među boksačke zvijezde, a u svibnju 1995. godine trebao je sudjelovati na Svjetskom prvenstvu u Berlinu. Već iste godine kad je stradao, na dan državnosti 30. svibnja, NK Dinamo Hidrel organizirao je memorijalni turnir u malom nogometu. Dvije godine kasnije i novonastali boksački klub Velika Gorica započeo je s memorijalnim turnirom u spomen na Danijela Kalanj Bucka.”
Evo i uvodnog teksta iz Čičkih novosti:
“Danijel Kalanj rođen je 26. studenog 1970. godine u njemačkom gradiću Olpe, gdje su mu roditelji Rezika i Stjepan radili. Već od malena zavolio je borilačke sportove. Prvi treninzi bili su mu na tavanu obiteljske kuće u Novom Čiču, gdje bi satima mlatio po improviziranim vrećama. U početku bila je dvojba karate ili boks. Uz nagovor Vlade Božića, prevagnuo je boks i 1993. godine započeli su prvi pravi treninzi. Prvi klub za koji je registriran bio je boksački klub Kralj Tomislav iz Zagreba. Težina od oko 80 kilograma odredila je polutešku kategoriju, a u službenim dokumentima piše da je startao 17. veljače 1994. godine. Kasnije je promijenio klub i pristupio boksačkom klubu Leonardo, također iz Zagreba. Vlasnik kluba bio je Leonardo Pjetraj, a trener i menedžer Željko Golub. U međuvremenu je dobio na kilaži i formirao pravu boksačku figuru, pa je s 91 kilogramom prešao u tešku kategoriju. Od samog početka karijere Danijel se iskazao kao pravi profesionalac. Nije bilo lako svakodnevno i po dva puta putovati na trening u Zagreb. Do Markuševca kraj Dubrave morao je proći gotovo kroz cijeli grad.”
U kartonu BK “Kralja Tomislava” pronašli smo podatak da je Bucko u prvoj godini imao 12 mečeva, od toga dva međunarodna. Samo dva puta je poražen. Već 1994. godine su zaredali uspjesi. Kalanj osvaja prvo mjesto na Kupu Hrvatske, a na prvenstvu Zagreba je drugi. Zapažen je bio nastup 10. prosinca u Ptuju, gdje je nagrađen zidnim satom. Početkom 1995., točnije 22. siječnja, sudjeluje na drugom “Zlatnom grbu” u Slovenskoj Bistrici. Kao najborbeniji boksač dobio je priznanje i pokal. Svi sudionici turnira znali su tada da je rođena nova zvijezda hrvatskog boksa.
To je potvrđeno mjesec dana poslije u Puli, 19. veljače 1995. godine, gdje je Danijel Kalanj Bucko postaje prvak Hrvatske u boksu u teškoj kategoriji. Senzacionalni uspjeh donosi mu kockasti dres reprezentacije. Od 9. do 12. ožujka 1995. godine boksa na meðunarodnom Grand Prix turniru u Češkoj, u gradu Usti na Labi, gdje je treći i osvaja brončanu medalju.
Osim boksom, Danijel nas je zadužio i u domovinskom ratu, u kojem je sudjelovao od listopada 1991. godine, a prije toga bio je u Narodnoj zaštiti i u pričuvnom sastavu policije. Borio se u Njemcima i Donjem Novom Selu kod proboja prema Vukovaru.
Nakon pada Vukovara nakratko je član 153. brigade, iz koje odlazi u vojnu policiju u sastavu 67. bojne. Zanimljivo, bojna je osnovana na Buckov rođendan, 26. 11. 1991. Bio je član antiterorističke jedinice i sudjelovao je u borbama na Maslenici. Dobio je Spomenicu Domovinskog rata 1990.-1992. i Spomenicu 67. bojne. Na 1. vojnim sportskim igrama u Karlovcu igrao je rukomet.
