Vrijeme neumoljivu juri. Nacionalne dnevne sportske novine su 27. prosinca 2000. godine objavile sljedeći tekst u rubrici In memoriam: “Nakon duge i teške bolesti, u petak 22. prosinca 2000., preminuo je Branko Peštaj, legenda i doajen velikogoričkog i turopoljskog nogometa. Rođen je 1922. godine u Zagrebu. Igračku karijeru započeo je s 15 godina u purgerskom Željezničaru. Kratko je bio u Građanskom te u još nekim zagrebaèkim klubovima. U Veliku Goricu dolazi 1943. godine a 1945. osnovan je NK Radnik čiji je igrač ubrzo postao i legendarni Brane. Trenirali su ga tada poznati zagrebački treneri Kranjc, Urch, Bivec i Kršek. Posebno se Peštaj ponosio prijateljstvom s nogometnim velikanima i na svjetskoj razini, Bernardom Bajdom Vukasom i Zlatkom Čajkovskim. Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom poslu i odgojio mnoge Radnikove generacije pa i Željka Plepelić Belog, Stjepana Mesarić Čapu, Josipa Leder, Željka Smolković Bracu, Ivana Graber Boysa, Mirka Babić, Mirka Župetić, Ivana Mišerić Pevija, Ivicu Mikulčić, Juraj i Vladu Mirenić, Silvia Kranjac, Željka Košković i mnoge, mnoge druge o kojima se s puno ljubavi brinuo Branko Peštaj. Pokop je u srijedu 27. prosinca 2000. godine u 14 sati na gradskom groblju u Velikoj Gorici.”
Tko su bili Barnard Vukas i Zlatko čajkovski prijatelji Branka Peštaja? Znaju to dobro oni najstariji ljubitelji nogometa a mlađi bi trebali možda prolistati knjigu “Legende zagrebačkog nogometa” od 865 luksuznih stranica, autora također legendarnog nogometnog kolumnista Zvonimira Magdić Amiga. Mnogo toga može se saznati i u Sportskim novostima koje ovih dana predstavljaju 100 najboljih i najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena a onda će pasti odluka i o najboljem. Među “stotkom” bi trebali biti i Vukas i Čajkovski. Ukratko, Peštaj je znao u novčaniku imati fotografiju gdje je na starom igralištu Radnika u Kolarevoj s Bernardom Vukas koji je rođen na Trešnjevci. Bajdo je igrao za nekoliko zagrebačkih klubova a onda ga je nakon 2. svjetskog rata Hajduk pred nosom uzeo Dinamu. Vukas je u Splitu postao legenda koja se ne gasi ni danas.
Branko Peštaj i Zlatko Čajkovski upoznali su se pak već kao juniori jer su prema Magdićevoj knjizi zajedno igrali za mlade reprezentacije grada Zagreba i Hrvatske. Zlatko je imao brata Željka Čajkovskog a oba su upamćeni i po igrama u Dinamu a suigrači su im između ostalih tu bili Kralj, Ivica i Drago Horvat, Crnković, Osonjak, Lipošinović, Dvornić, Boškov, Mantula…
Eto, to su ukratko bili naš Branko Peštaj Brane i prijatelji mu Vukas i Zlatko Čajkovski. Davna su to bila vremena romantike u nogometu kad se igralo uglavnom iz čiste izvorne ljubavi. Peštaj je u kraćem razdoblju u seniorima Radnika bio trener i potpisniku ovog teksta kad je ovaj imao 17 godina (veliki problemi s vidom). Jednom je na treningu Brane kazao: “Čujte (sve je poštivao bez obzira na godine), imate lijevu nogu, možete pobjeći po krilu i dobro centrirati, znate i zabiti ali odite na viseću loptu vježbati udarac glavom. To vam baš ne ide a morate igrati i u fazi obrane”. Danas su drugačija vremena u stilu brzine življenja i globalizacije. Nogomet je napredovao do neslućenih visina. Caruju igrači tipa Messija, Ronalda ili Modrića ali ipak, negdašnje legende se ne zaboravljaju.
