Tri su godine prošle od tragedije koju turopoljski i velikogorički kraj neće tako brzo i lako zaboraviti. Kao što ni ne smije, ni zaboraviti ni zanemariti, jer Ivan Galeković Gale ostaje kao simbol hrabrosti, požrtvovnosti i svega onoga što vatrogasci kao takvi i predstavljaju u našim životima.
Neće se Gale i njegova žrtva tako lako zaboraviti ni zahvaljujući njegovim prijateljima i kolegama iz velikogoričke Javne vatrogasne postrojbe, koji svake godine posvete tekst sjećanja svom Ivanu. I ove su godine, kao i dvije prethodne, te rečenice ispunjene tugom, ali i ponosom.
“Prijatelju, kolega, Ivek… I danas će biti sličan dan kakav je već zadnjih tri godine… Težak, sjetan, svatko u nekoj svojoj misli, kao i milijun puta do tada, pa jel to trebalo biti tako.
Veli se da čovjek planira a Bog se smije. I toga dana se on smijao kada si mu došao a nama je ostavio golemu nevjeru, tugu i žalost. Ostavio nas je da tugujemo i sjećamo se tvojeg osmijeha i sreće u svakodnevnom susretu sa tobom.
Toga teškog, ljetnog popodneva resetirao si mnoge živote svojim odlaskom, mnoge si stavio na početničke postavke kojima se teško vrača u normalni život. Ali kako smo znali puno puta reći, samo pomalo i jako jer izbora nam nisi dao.
Treća godina je iza nas od kada si nas napustio, a sjećanja su itekako friška. Svakodnevna i neumorna.
Prijatelju, kolega, Ivek… Uvijek ćeš biti u našim hodnicima i kamionima, a do dolaska u tvoju postrojbu, želimo ti vatrogasni pozdrav, ponosan sa uzdignutom glavom ali tužan sa suzom u oku.
Pozdrav prijatelju i vidimo se!
Vječna ti slava i hvala!”
