Ove godine, Božićno ludilo počelo je u kolovozu. Mislite da vas zezam? E pa ne! Ja, kao opaka ljubiteljica zime, Božića, lampica, kuhana čokolade i sličnih sinonima vezanih uz taj dio godine, ostala sam neugodno zatečena kad sam ulaskom u jedan trgovački lanac nabasala na Djeda Božićnjaka i ekipu koja mi se već tada smješkala i mamila me da ih usvojim i odnesem doma. Nisam. Nisam zato što sam išla kupiti školski pribor za početak školske godine i kupovina Božićnih artikala postala mi je u tom trenutku potpuno neprihvatljiva.
Evo nedavno je bio i Black Friday. Još jedna od navlakuša kako bi ljudi kupili stvari bez kojih mogu, a koje zapravo i nisu toliko jeftinije. No, mi ljudi smo naivni i kupujemo ‘ko sumanuti jer je količina nepotrebnih nam stvari dokaz nekog statusa.
Ma, ‘bem ti ja taj status ako u toj gužvi ne vidite što se zapravo dešava oko vas. Ako ne vidite sirotinju, bolesne, napuštene, zaboravljene, i to ne samo ljude, nego i životinje, onda ste pored zdravih očiju zaista slijepi. Vjerujem da neki od vas razmišljaju kupiti psića ili macu svojoj djeci za Božić. Nemojte. Nemojte ako niste svjesni da je ta životinjica član obitelji koji će s vama biti puno godina, koja zaslužuje biti na suhom i toplom isto kao i vaša djeca, koja zaslužuje ljubav i pažnju. Azili su prepuni životinjica. Ako već želite pokloniti životinjicu, radije udomite. Udomljene njuške su posebne njuške koje imaju priču i znaju cijeniti svaki vaš pogled, dodir i pažnju. Životinje općenito vole više nego li ijedno drugo živo biće na planeti, pa čak vole više i od nas ljudi. Oni nisu ovisnici o prestižu, dokazivanju, bogatoj trpezi i sličnim pizdarijama koje nas pale. Oni su ovisni o ljubavi.
Zašto pišem o životinjama? Jednostavno. Zato što sa svih portala frcaju tekstovi i reklame u stilu „počastite se“, „kupite svojim voljenima“, „vi zaslužujete“ i slična sranja s kojima nas truju.
I ja sam godinama bila slijepa pokraj zdravih očiju dok nisam shvatila da zbog tog potrošačkog preseravanja u siječnju nemam ni za burek. Da zamrzavam i odmrzavam ostatke hrane, kako bi preživjela najcrnji mjesec u godini. I da bi ti silni pokloni koje sam kupila završili u kutu neke sobe, u nekoj ladici, ormaru i slično. Dosta je.
Za ovogodišnje blagdane kupovina je već obavljena i to kod malih proizvođača koji se reklamiraju po društvenim mrežama, a nude puno kvalitetnije proizvode od bilo kojeg trgovačkog lanca. Broševi, šalice, kremice, košarice, knjige domaćih self published autora. To su moji pokloni ove godine. I sve to za sitne novce, jer cijena za svaki od tih predmeta koji je ručno rađen ne postoji. Samo onaj koji je svojom rukom nešto napravio, može reći koliko to nešto vrijedi. Znam, stvorila sam i za mene vrijedi beskrajno puno.
Bor imam isti već godinama i svake godine ga ukrasim s istim kuglicama. Ove godine ćemo moj sin i ja sami napraviti nakit. Malo sušenog voća, cimeta, žica, zlatni sprej, šljokice i šarane trakice bit će dovoljne da kvalitetno provedemo par sati u zajedničkom stvaranju. Garantiram vam da će to biti najružniji nakit ikada jer oboje imamo debele nespretne prste, ali istovremeno će iz tog nakita iz zračiti tone ljubavi, sreće i smijeha. To nema cijenu. To je poklon meni za Božić. Vrijeme provedeno s mojom obitelji. Makar se zavukli pod dekicu ispod tog smiješnog bora, skuhali si kamilicu, jeli kokice i gledali onog malog koji je opet ostao sam u kući, bit ćemo skupa. Ja ću sigurno psovati na glas kad krenu petarde i pucačina koju nikad neću shvatiti, zahvalna što naš stari pas više ne čuje pa se ne boji toliko kao ranijih godina kad ga nisam mogla smiriti od straha koji je doživljavao zbog pirotehnike.
Da, čudna sam. Možda. A možda samo pišem ono čega ste svi svjesni, ali ne znate drugačije.
U svakom slučaju, dok stojite u redu da platite košaru punu poklona ljudima koji to zaslužuju, znajte da vas ja ovakva „posebna“ volim i želim vam sretne predstojeće blagdane.
Neka vam iduća godina bude bolja nego ova.
Voli vas vaša Nevena
