Ja ju nisam čula puno puta, ali mi je nerijetko proletjela glavom kad sam treba donijeti neke odluke, a nisam imala dovoljno informacija da ih bez problema donesem. Jedna od mojih mana je to što kod mene sve mora biti riješeno odmah i sada, jer nemam vremena čekati sutra zato što za sutra garanciju nemam.
Logično, zar ne? Ma kakvi logično, glupo, ali tako je.
I sad u situaciji kad je potrebno donositi životne odluke, moj mozak forsira da se to napravi na brzaka, iskustvo kaže da sam i gora sranja napravila i preživjela, a srce kao i uvijek kaže: „Go girl, ja u tebe vjerujem!“
Dakle, meni nije dosadno. A vama?
Kako vi donosite odluke?
Koliko vam vremena treba da odlučite što i kako dalje u situacijama koje su recimo emotivnog/ljubavnog karaktera?
Razgovarate li sa svojim partnerom/icom o dubiozama koje vas muče?
Govorite li im baš sve što vam prođe kroz glavu ili ipak imate neki filter?
Smatrate li da je istina u vezi nužna ili nužno zlo?
Puno pitanja, zar ne? Iskreno, odgovore znam, ali bi voljela da si vi sami odgovorite na sve gore, čisto da vidite gdje ste i tko koga gura ili guši…
Osobno sam kao i većina vas – komotna. Nerijetko zbog te komocije izbjegavam konflikte sa osobama koje me okružuju, što privatno, što poslovno. Izbjegavanjem konflikata zapravo idem linijom manjeg otpora jer znam da niti sam tu da sudim, niti da će me netko poslušati osim kao nije fakat očajan. I tako se uljuljam u neku sigurnost da ne mijenjam ljudske živote svojim stavovima…
Stvarno mi vjerujete ovo što sam napisala??
Ne poznajete me uopće.
Dakle, većeg mazohistu od mene niste upoznali. Meni je na čelu valjda napisano i vidljivo samo drugima: „Kako ti mogu pomoći?“, dok sa sitnim slovima piše pojašnjenje „Jer ja to moram inače ću krepat.“ Ima vas još takvih? Super, ajmo klub osnovati. Možemo ga nazvati „Mazohisti bez granica“. Strašno.
I sad zamislite si vi u što sam ja sve sebe u stanju uplesti i kako je u mojoj glavi zabavno dok se svi ti procesi odvijaju. Cool.
Iako su mi rekli da nije dobro ovako se otvoriti pred ljudima, ja to uvijek napravim ne bi li nekom od vas ukazala da niste jedini, da ima i gorih slučajeva od vas ili da najgore možda još nije došlo.
Ajmo se mi vratiti na vrapca..
Postoje ljudi koji cijeli život prolaze na način da imaju vrapca i to im je dosta. Neki od tih ljudi imaju sreće da je taj vrabac pravi odabir, jer jednostavno oni ili nisu ambiciozni ili su rođeni pod sretnom zvijezdom pa im se svi putevi otvaraju. Oni su – ziheraši.
Oni drugi koji pak čekaju goluba sa grane, oni su borci i ne odustaju lako. OK, možda nisu baš borci, možda su samo sanjari koji vjeruju u sebe ili vjeruju da su oni baš zaslužili da im taj golub sleti i uljepša im život. Znamo svi da će se golub prije istovariti na nekog nego li zapravo sletjeti da bi uljepšao život ili ostvario snove i planove, ali dešava se i to, jer čudo se ponekad dosađuje pa se i ukaže onima koji sanjaju.
Osobno sam najčešće birala biti ziheraš. Razlog je uglavnom bio manjak samopouzdanja. I to se promijenilo. Danas imam snove, imam ciljeve, znam što hoću i što neću. Problem je samo što me srce koči. Mozak zna što treba, ali srce izdajica ne da. I tako nerijetko zaglavim u svojim idejama i vizijama, no čini mi se da će i tome uskoro doći kraj. Jer, vremena je sve manje, ljudi odlaze, neko svojevoljno a neke mičem ja jer su odradili što su trebali u mom životu, a budući da nemamo pravo nikoga vezati uz sebe, najbolje je pustiti ih da odu. I ostaviti ih tamo gdje jesu. U prošlosti. Tamo im je mjesto. Da su zaslužili biti uz mene danas, bili bi.
A vi? Puštate li nazad u život ljude koji su vas napustili?
Fakat puštate? Onda ste gori mazohisti nego li sam ja…
Voli vas vaša Nevena
