Ako postoje ljudi koji su svojevrsni sinomini, direktne poveznice s dugoselskim rukometom i turopoljskim nogometom, Zlatko Lasan i Željko Mihalj svakako spadaju u tu kategoriju. Deda, kako sam sebe Lasan voli nazivati, utrčao je u dugoselski rukomet u kopačkama, u vremenima kad se rukomet igrao vani, na tvrdom lešu. Bilo je to 1967. godine, tog se ljeta rodila ljubav koja traje i danas, nešto više od pet i pol stoljeća kasnije…
Iste te godine, u mjestašcu u blizini Požege odrastao je 14-godišnji Željko Mihalj, čija se obitelj četiri godine poslije preselila u Veliku Mlaku, zamijenila Slavoniju Turopoljem, a ta je odluka odredila i životni put malog Žaca. Danas, više od pet desetljeća kasnije, iza njega je lijepa niželigaška igračka karijera, nepregledni niz funkcija koje je obavljao u svome Napretku iz Velike Mlake, kojeg je dovukao do drugog ranga hrvatskog nogometa, pa do gotovo tri desetljeća na čelnim pozicijama u županijskom nogometu.
Zbog svega toga, učinilo se zgodnim spojiti ova dva mladića u najboljim godinama u jednu cjelinu, posjesti ih na isti kauč i postaviti naramak pitanja koja se odnose na jučer, danas, ali i sutra. Četrdesetak minuta proletjelo je u hipu, a o čemu smo sve to “spikali” sa Zlatkom i Željkom, pogledajte u videu…
