Na Radniku je ove večeri gostovao Radnik. Na stadionu za kojeg većina Velikogoričana i dalje kaže “na Radniku”, odigravala se Kup utakmica u blagdanskom terminu. Na Dan Svih Svetih, u osmini finala Kupa Hrvatske, Gorici je došao protivnik zvučnog imena, trećeligaš iz Križevaca, koji je upravo imenom već u startu učinio ovu utakmicu posebnom. A onda su je gosti, posebice u prvom poluvremenu, učinili i posebno teškom…
Trener Dinko Jeličić ispremiješao je sastav, pa su Banić i Maloča bili na tribinama, a Božo Radošević i Mario Matković zauzeli su njihove pozicije. Šansu su od prve minute dobili i Martin Šroler, Mateo Leš, Luka Kapulica i Sven Blummel, a iz društva s najvećom minutažom pomagali su Krizmanić, Pršir, Soldo, Vujović i Raspopović. U takvom sastavu, s tim adutima u ruci, Gorica je odradila traljavo prvo poluvrijeme.
Lopta je išla presporo, kružila okolo naokolo, bez prave okomitosti, a jako dobri gosti, čvrsti i organizirani, u tim su okolnostima malo toga ponudili favoriziranom domaćinu. Štoviše, imao je Radnik na Radniku dvije jako dobre prilike u prvom poluvremenu, jedanput je morao velikom obranom spašavati Radošević, drugi put otišlo je u vanjski dio mreže… Gorica je, s druge strane, najopasnije zaprijetila preko Šrolera, pokušao je sa distance i Vujnović, ali ukupno gledajući, bilo je to poluvrijeme koje je po mnogočemu pripalo gostima.
I nije mogao trener Jeličić biti zadovoljan s viđenim, bio je prisiljen reagirati, a ta je reakcija donijela i drukčiju sliku u drugom poluvremenu. Šrolera i Kapulicu zamijenili su Josip Mitrović i Merveil Ndockyt, a govor tijela drastično se promijenio. Samo pet minuta bilo je potrebno Gorici da i rezultatski preuzme stvar u svoje ruke, što se dogodilo uz veliku dozu sreće. Mitrović je u toj 51. minuti primio loptu na lijevoj strani, ubacio u sredinu, visokom loptom tražio nekog od suigrača, a pronašao Sandija Kovača. Branič Radnika glavom je zahvatio loptu i prevario Miroslava Koprića.
Golman Radnika pokleknuo je na stadionu na kojem je proveo šest lijepih godina, u danima kad su se udarali temelji goričkom klubu u ovakvom obliku. Do tog trenutka 38-godišnji Kopra lovio je sve što je mogao, zaustavljao Goričane, da bi ga na kraju savladao – suigrač.
I nije tu bio kraj pričama s takvim scenarijem, jer već pet minuta poslije opet se dogodilo nešto slično. Doduše, mi ćemo gol iz 56. minute radije pripisati Krešimir Krizmaniću, ustvrditi pritom da je Krizma konačno, u svom 122. nastupu u goričkom dresu, zabio prvi gol za klub u kojem je odrastao, ali postoji i verzija koja kaže da je to autogol Tomislava Grdenića, dečka s naših brega na privremenom radu u Križevcima. Gužva je nastala nakon Prširova kornera, a Krizmanić se našao u najboljoj poziciji. Pucao je, Grdenić je naletio i na par desetaka centimetara od gol-linije dotaknuo loptu.
I Gorica je, nakon petominutnog “blitzkriega”, imala 2-0.
Tu je sve postalo lakše i jednostavnije, otvaralo se sve više prostora, a to je iskorišteno i za konačan mat u tri poteza. Vujnović je u 65. minuti ukrao loptu na 40-ak metara od gola, odigrao za Ndockyta na rubu kaznenog prostora, a majstor iz Brazvillea petom ostavlja za Mitrovića. Točno sedam mjeseci nakon onog protiv Dinama, Mitrović je tako došao do svog prvog sljedećeg pogotka, naravno i prvog ove sezone.
Imala je Gorica nakon toga još poneku priliku, neke od njih bile su i jako dobre, jedan pokušaj Ante Mateja Jurića možda je i prešao gol-liniju, ali i ovako je ispalo vrlo korektno. Opet je ulazak u utakmicu bio trom, ziheraški i jednostavno loš, takvo je bilo praktički cijelo prvo poluvrijeme, no za protivnika ove razine – jako dobrog trećeligaša, ali ipak trećeligaša – bilo je dovoljno.
Za kraj, u 88. minuti, prošla je još jedna kombinacija, ponovo s Josipom Mitrovićem u jednoj od glavnih uloga. Štiglec je dao po lijevoj strani za Mitrovića, a on u idealnu priliku gurnuo Antu Mateja Jurića. I to je bilo sve od golova za ovu večer, Gorica je sa četiri komada izborila ulazak među osam najboljih u Kupu, u čemu su zasad uspjeli Dinamo, Hajduk i Rudeš.
A opet, mogli su i gostujući navijači, koji su posebna priča ove utakmice, relativno zadovoljni otići kući. Nakon Šibenika, nisu uspjeli iznenaditi još jednog favorita, na kraju i rezultat izgleda pomalo ružno, ali Radnik je odigrao jako dobru utakmicu i višestruko zasluživao pljesak i ovacije dvjestotinjak veselih Prigoraca na tribinama. Na domaćim utakmicama, kažu Križevčani, u prosjeku bude oko tisuću gledatelja, a i na ovo gostovanje došli su u zaista impresivnom broju. I bili su glasni, aktivni, stalno na nogama, ovacijama nagrađivali svakog igrača koji je izlazio iz igre… Svaka čast, ekipa!
Neće Gorica imati previše vremena za odmor, već u subotu slijedi sudar s Osijekom, opet na domaćem terenu, lijepa jesenska večer i romantika u imenima klubova ostaju kao slika jedne posebne nogometne predstave na Radniku.
