Otkad je HNK Gorica u eliti hrvatskog nogometa, a uskoro će završiti i šesta sezona u okruženju najboljih klubova u najpopularnijem sportu u državi, a nekoliko pitanja ciklički se ponavlja među zainteresiranim pukom. Jedno od njih je “kako je moguće da gorička nogometna priča ne privlači više pažnje””, a drugo bi moglo biti nešto u stilu “zašto u Gorici stalno dovode igrače sa strane, umjesto da priliku daju svojoj djeci?”
Ima u toj konkurenciji još ponekih pitanja, više ili manje logičnih, ali ova dva nekako su usko povezana. Da ima više domaćih igrača, klinaca koji su odrasli i stasali u ovom gradu, moguće je da bi bilo i više publike, više zainteresiranih, više “zakačenih” za Goricu… A opet, s druge strane, riječ je o procesu koji traje, koji se ne može realizirati preko noći. Naravno da u svakom klubu na svijetu imaju cilj iz omladinske škole izbacivati igrače za prvu momčad, naravno da to žele i u Gorici, ali proces je u tijeku…
Kažu da su potrebna dva olimpijska ciklusa ozbiljnog rada s djecom, dakle osam godina, da bi se stvorio ozbiljan seniorski nogometaš. Ako uzmemo u obzir da su se stvari u cijeloj ovog priči oko podizanja velikogoričkog nogometa na najvišu razinu događale u etapama, odnosno da je prvo bilo važno seniore uvesti u najviši rang, nakon čega je mogao slijediti pravi, potpuni zaokret prema omladinskoj školi, iz današnje perspektive sve izgleda kao da ide – po planu.
Nakon što su se seniori stabilizirali u okvirima HNL-a, slijedili su ih i juniori, koji su prvi uspjeli doći do prvoligaškog društva. Nakon toga, u sljedećem koraku, do 1. HNL došli su i kadeti, a zajedno s njima i pioniri, koji nas vraćaju korak ili dva unazad u ovoj priči. Na ona dva olimpijska ciklusa, na vrijeme potrebno da dječaci, kroz ozbiljan sustav, postanu ozbiljni nogometaši.
U trenucima kad su seniori dograbili najviši rang, naime, ti dječaci imali su devet godina. I krenuli raditi u okvirima jednog prvoligaškoga kluba, u uvjetima koji su se podignuli za razinu ili dvije. U posljednjih šest godina ti su klinci žestoko radili, preskakali gomile prepreka koje su putem nailazile, a u sklopu svega toga događala se i selekcija, kao normalan proces u svakom sportskom kolektivu. Oni koji nisu mogli pratiti zahtjeve su otpadali, a na njihova mjesta dolazili su neki drugi – bolji, talentiraniji, gladniji…
Lako se u tom cijelom kolopletu detalja moglo i pogriješiti, promašiti s procjenama, ali čini se da u školi nogometa HNK Gorice, pod vodstvom voditelja Marka Radanića, a posljednjih godina i uz značajan doprinos Slavka Perkovića, vrlo malo promašivali i griješili. Jer, šest godina poslije ti devetogodišnji klinci s početka seniorske prvoligaške avanture imaju 15 godina, igraju HNL za pionire i, znate to već vjerojatno, drže prvo mjesto! Ispred Hajduka, Dinama i Lokomotive, klubova s najboljim omladinskim školama u državi.
Trener Boris Trivunov i njegovi klinci isprva su smatrani senzacijom, zatim i hitom prvenstva, a četiri kola prije kraja sezone promovirali su sami sebe u najozbiljnije kandidate za naslov prvaka. Put je još dug, drugi Hajduk ima tri boda i jednu utakmicu manje, a Gorica mora u Lučko i Solin, dok doma dočekuje Varaždin i Rijeku, ali sezona je već sad, bez obzira na konačni ishod, fenomenalna!
A kad je već tako, nije posebno neobično što je Sreten Ćuk, izbornik hrvatske U-15 reprezentacije, odlučno zagrabio u goričko dvorište. I poslao pozivnice čak petorici igrača iz ove generacije.
Francis Echue, Luka Čolić, Juraj Frigan, Mihael Kelava i Elisandro Kožina našli su se tako u društvu najboljih nogometaša svoje generacije u državi, što je novi rekord, jer Gorica nikad nije imala petoricu reprezentativaca u jednoj selekciji. Njih četvorica, svi osim lakše ozlijeđenoga Kelave, nastupili su u pobjedi 2-1 protiv BiH u utorak, Echue je bio i strijelac, a drugu utakmicu s istim protivnikom igrat će u četvrtak.
Francis Chinedu Echue sin je Nigerijca iz Hrvatice, koji na treninge u Goricu svakodnevno stiže iz Prečkog, Luka Čolić je domaći dečko, Goričanin, kapetan pionira Gorice, Elisandro Kožina Aranha Pinheiro sin je Brazilca i Hrvatice, koji na treninge svakodnevno putuje iz svoje Pušće, dok je Mihael Kelava iz Donje Stubice ujedno i kapetan nacionalne momčadi. Ovu petorku reprezentativaca zatvara Juraj Frigan, Zelinjanin koji je u Turopolje stigao iz Dubrave.
I svi su oni ponos kluba, ali i ključna lica u goričkoj “The generaciji”. Odnosno, prvoj generacija koja bi trebala biti – ta! Kad prođe taj olimpijski ciklus, za dvije do tri godine, ovi će dečki biti juniori, vjerujemo u velikoj mjeri spremni zakucati na vrata seniorske momčadi, koju bi u godinama koje slijede mogli i nositi. Zajedno s talentiranim klincima koji su danas u juniorima, ali i kadetima, iz kojih je već i došao jedan igrač koji dolazi, debitant protiv Dinama Luka Vrzić.
Sve u svemu, u godinama koje slijede pitanja iz uvoda mogla bi se sve rjeđe ponavljati. Pogotovo ako se u Gorici uspiju oduprijeti ponudama većih klubova, koji već neko vrijeme traže način kako “oteti” ove talentirane klince. I zato je prvi zadatak vodstva kluba sačuvati ovu djecu u našem klubu. Ili, ako to već i ne bude moguće, barem dobro naplatiti rad i ulaganja.
Kotač se zavrtio, samo neka se okreće…
