Već dan ranije sve je postalo jasno. Dok su nogometaši Gorice odrađivali posljednje pripreme za dolazak Hajduka, pratili su i događanja na Šubićevcu. Kod posljednjeg Šibenika gostovala je vodeća Rijeka, čekala se pobjeda Riječana, a ona se i dogodila zahvaljujući golu Djouahre. Onog trenutka kad je sudac označio kraj, postalo je jasno da će Gorica ostati prvoligaš i u osmoj sezoni zaredom, a to je praktički od početka sezone bio i glavni cilj.
A kad se do konačno i definitivno dogodilo, kad je taj glavni cilj ispunjen, i to na terenu, a ne kroz oduzimanje/vraćanje bodova bilo kome, s goričkih leđa pao je kamen od stotinu tona. S leđa trenera Carevića, njegovih igrača, ali i svih uključenih u život našega kluba… A priprema za Hajduk istoga je trenutka dobila ozbiljnu dozu relaksacije, jer konačno se čekala utakmica u kojoj Gorica ništa ne mora.
To ne znači da Gorica nije pokušala, da nije odigrala dobru, mušku, kvalitetnu utakmicu protiv Hajduka, ali izostanak imperativa dobro je došao i igračima, i navijačima, i ljudima u vodstvu kluba. Budući da je, uz taj faktor, ispunjen i onaj o idealnim vremenskim uvjetima za igru, budući da je stadion i ovoga puta bio rasprodan, doduše ponovno u velikoj većini gostujućim navijačima, svi preduvjeti za dobru nogometnu predstavu bili su tu.
Carević je krenuo s trojicom otraga, u varijanti koja se prije tjedan dana u Rijeci pokazala uspješnijom, s Ercegom u vrhu napada, dok je Splićane predvodio dvojac Livaja – Rakitić, s Melnjakom lijevo umjesto Dialla i “našim” Kalikom na poziciji desetke, iza Livajinih leđa.
Prvu priliku na utakmici imao je Hajduk, u sedmoj minuti Prpićev pokušaj blokirao je Krizmanić, a malo potom dobili smo i novu sekvencu za pamćenje s goričkog stadiona. Imali smo već kopanje stativa, skidanje oznaka postavljenih zbog snijega i potope epskih razmjera, a sad smo vidjeli i kako je eksplozivna naprava s tribina napravila rupu u terenu, pa je Dado Mazulović odjurio po kantu zemlje i zapunio rupu na licu mjesta. I utakmica je mogla krenuti dalje…
Pokušavao je s jedne strane Kalik, s druge Erceg, pa opet Kalik i Uremović, a u 33. minuti pred Silića je izašao Ndockyt. Nije uspio reagirati na vrijeme i prilika je propala, kao što je zamalo neuspješan ispao pokušaj Halilovića u trećoj minuti nadoknade. Slobodnjak je bio u idealnoj poziciji, ali lopta je zapela na živom zidu, pa se na odmor otišlo s nulom.
Međutim, nije tako dugo ostalo u nastavku. Čovjek za golove u velikim utakmicama, Adrion Pajaziti, opet je zablistao u 48. minuti, kad je dodavanje Ercega s desne strane fenomenalno proslijedio u gol Hajduka s 15-ak metara!
Bio je to povod da sa gostima sklonih tribina krenu povici, da parafraziramo, “Igrajte, maleni ženski spolni organi!”, a na to su igrači Hajduka reagirali vrlo ažurno. Pet minuta poslije mladi Durdov pogodio je stativu, a minutu potom ukazao se još jedanput Marko Livaja. Michele Šego ušao je nekoliko trenutaka ranije i odmah poslao idealan centaršut na Livaju, koji je “preskočio” Krizmanića i glavom pogodio pokraj nemoćnog Banića za izjednačenje.
Do drugoga gola pokušavali su doći i jedni i drugi, Hajduk preko Rakitića, Gorica preko Halilovića, nakon čega se utakmica primirila, a pirotehnika razbuktala. Imali smo i novi prekid zbog dima, a vidjeli smo i još po jedan solidan pokušaj na svakoj strani. Na kraju, Gorica i Hajduk podijelili su bodove, svakome je pripao po jedan, što za Goricu znači samo još jedan bod više, a za Hajduk i definitivni oproštaj od šampionskih ambicija.
Što se Gorice tiče, do kraja sezone preostalo je još odraditi gostovanje kod Slaven Belupa i domaći sudar s Lokomotivom, pa krenuti na predah. I upustiti se, prema svemu sudeći, u novu ozbiljnu rekonstrukciju momčadi.
