Razgovarala: Gianna Kotroman
Postoje životi koje sudbina ne lomi jednim udarcem. Lomi ih polako, gotovo neprimjetno, godinama slažući na njihova leđa teret koji s vremenom postane pretežak. Tako je bilo i s Anom (52), kojoj smo zbog zaštite identiteta promijenili ime. Na kraju ju je život doveo do mjesta za koje je vjerovala da nikada neće postati dio njezine priče – u prihvatilište.
Dobri dom, prihvatilište za socijalno ugrožene osobe koje „brine, podržava i osnažuje ljude“, postao je njezina mirna luka nakon godina tijekom kojih su joj se teški udarci sudbine nizali bez predaha.
Rođena u Austriji kao dijete gastarbajtera, vjerovala je da je upravo ondje njezin dom. No s 15 godina morala se preseliti u Hrvatsku: „Lijepo mi je bilo u Austriji pa sam bila vrlo nesretna što sam morala napustiti domovinu“, prisjetila se.
‘Imali smo, ali ostali smo bez svega’
Sve je, kaže, počelo mnogo ranije, u obiteljskom domu. Otac se godinama borio s alkoholizmom, zbog kojeg je iznova ostajao bez posla: „Imali smo sve, ali smo ostali bez svega“, rekla je. S gubitkom prihoda došli su dugovi, blokade i problemi iz kojih se obitelj više nije uspjela izvući: „Nitko se više u toj cijeloj priči nije snašao“, opisala je.
Povratak u Hrvatsku više nije bio izbor, nego jedini izlaz. Ironično, upravo tada njezin je otac pobijedio ovisnost i izliječio se, ali posljedice godina borbe nastavile su razarati obitelj. Gubici su se počeli nizati jedan za drugim: „Tata je od stresa umro u 50. godini života, zatim mama od srčanog udara, a na posljetku i stariji brat od iznenadnog moždanog udara u 42. godini života“. Nakon smrti bližnjih, ostala je sama s mlađim bratom: „On je bio maloljetan kada smo sahranili roditelje. Ja sam ga uzela k sebi, pod svoje i u jednom trenutku bila sam mu i mama i tata. Borila sam se kako sam znala i umjela od početka, od same nule“. Po struci kuharica, gotovo 23 godine radila je kao pekarica u Novom Zagrebu: „Zaista sam radila vrlo naporan posao“. Plaća je odlazila na podstanarstvo, režije i osnovne životne troškove. Godinama su ona i brat živjeli kao podstanari, sve dok joj zdravlje nije popustilo: „Sve je dobro funkcioniralo dok se nisam razboljela i više nisam mogla“. Godinama je, kaže, radila savjesno, ali bila potplaćena, a financijski pritisak postajao je sve veći: „Nažalost, bila sam cijelo vrijeme potplaćena, a to je za mene bilo baš vrlo, vrlo stresno. Uvijek sam savjesno i odgovorno radila svoj posao“.
Situaciju je dodatno pogoršao, tvrdi, mobing na radnom mjestu: „Šutiš i radiš jer moraš, jer nemaš druge opcije, ali borila sam se za sebe i brata. Znaš da moraš platiti podstanarstvo, režije, hranu, a život je skup“. Tek kada je zdravlje potpuno popustilo, shvatila je koliko se udaljila od života koji je godinama pokušavala sačuvati: „Sve stvari koje sam govorila u životu da mi se nikada neće dogoditi, meni su se desile“, zaključila je.
‘Bolnica mi je došla kao najbolji godišnji odmor na svijetu’
U jednom trenutku potražila je psihološku pomoć: „Jednostavno, bila sam pod stresom i morala sam potražiti psihološku pomoć“. Liječenje je uključivalo psihološku i psihijatrijsku obradu te hospitalizaciju u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan: „Ustanovljen mi je poremećaj prilagodbe. To je dijagnoza uzrokovana mnogim stresovima koji se dešavaju odjedanput u kratkom razdoblju“, objasnila je.
Iako je godinama i sama imala predrasude prema psihijatrijskim ustanovama, ondje je prvi put nakon dugo vremena osjetila mir: „Bolnica mi je došla kao najbolji godišnji odmor na svijetu. Tamo sam se konačno malo odmorila i od stresa i od vječite jurnjave za novcima. Za preživljavanjem. Imala sam lijepu sobu. U miru sam doručkovala, ručala i večerala, što prije nikada nisam stigla“, prisjetila se.
Stigma koja je otvorila vrata ulici
Nakon izlaska iz bolnice činilo se da će se stvari napokon početi vraćati na svoje mjesto. No dočekala ju je stvarnost koja nije imala razumijevanja za ono što je prošla: „Nakon tog boravka bila sam jako stigmatizirana od strane poslodavaca kod kojih sam radila. Bila sam odbačena kao stara kuhinjska krpa“, rekla je.
Nakon liječenja ostala je i bez posla: „To mi je bio još jedan dodatni stres. Tamo u bolnici mi je bilo jako dobro, a onda sam se vratila u stvarnost“. Bez prihoda i sigurnosti da će pronaći novo zaposlenje, pokušavala je pronaći smještaj za sebe i mlađeg brata: „Pokušavala sam na razne načine pronaći smještaj za mene i moga brata. Našla sam čak i jednu sobu, samo toliko da nas dvoje ne završimo na ulici“, ispričala je. Gotovo godinu dana živjeli su u jednoj sobi u Mičevcu: „Bili smo gotovo godinu dana u jednoj sobi. Ja je zovem radnička soba. To je bila obiteljska kuća s pet soba u kojoj je vlasnik nagomilao radnike i od toga radio biznis. Čovjek nas je kao u konzerve utrpavao“, prisjetila se.
‘Ostati na ulici je nešto neopisivo i jezivo’
Kad je i taj privremeni smještaj postao neizvjestan, počela je zvati broj za brojem u potrazi za bilo kakvim rješenjem: „Bila sam očajna i čula sam za prihvatilište u Velikoj Kosnici. Nazvala sam sama. Nazvala sam puno brojeva, zaista nisam znala gdje bih i što bih. Zatečena sam bila. Ostati na ulici je… to nije stres, to je nešto neopisivo i jezivo“, prisjetila se.
Poziv Dobrom domu nije riješio sve probleme, ali joj je prvi put nakon dugo vremena dao osjećaj da ne mora objašnjavati zašto joj treba pomoć. Dobila je ono što mjesecima nije imala – sigurno mjesto na kojem može prespavati bez straha što donosi sutra.
‘Dobri dom je jedna lijepa, topla ljudska priča’
Prvih dana imala je status takozvanog „spavača“: „Imati status ‘spavača’ znači samo doći prespavati, ujutro dobiti doručak i u devet sati napustiti objekt. To je malo teško u početku jer ne znate gdje ćete boraviti tijekom dana. Pravo na povratak imate tek u sedam navečer“, opisala je. Najteži su joj bili upravo ti sati između odlaska i povratka: „Bila sam malo izgubljena prvih sedam dana. Morate napustiti objekt u devet sati i onda cijeli dan negdje boraviti, skratiti vrijeme, nekako preživjeti, da biste se vratili tek u sedam sati navečer kako biste barem sjeli na krevet, legli malo, odmorili se, došli k sebi“.
No to razdoblje nije dugo trajalo: „Status spavača nije dugo trajao, možda sedam do deset dana. Onda sam dobila taj takozvani cjelodnevni boravak. To je već sasvim jedna druga priča. Jedna fina, lijepa, topla ljudska priča“. O Dobrom domu govori s iskrenom zahvalnošću:„Imam baš lijepa i dobra iskustva. Imamo divnu ravnateljicu. Sve je tako organizirano. Jednostavno osjećam slobodu, mir. Imam tu neku sigurnost ovdje, što nisam osjećala godinama. Sigurnost. Imam svoj krevet, krov nad glavom, pošten i pristojan obrok. Moram sve iz ovog doma pohvaliti“, rekla je, a na licu joj se prvi put pojavio osmijeh.
Danas čeka rješenje svojeg stambenog pitanja: „Predala sam kompletnu papirologiju za socijalni stan. Znam da se na to čeka sto godina, ali šutim i čekam. Nedavno sam skupila i papirologiju za priuštivi stan. To sam predala i tu zaista polažem veliku nadu“, rekla je. Istodobno aktivno traži posao: „Puno sam e-mailova poslala. Aplicirala sam za posao u skladištu. Čekam, baš ovih dana odluku. Imam nekakav pozitivan osjećaj da će biti nešto u vezi toga. Dao Bog da bude“.
Nakon svega što je proživjela, Anina priča ne završava velikim raspletom, nego tihim povratkom osjećaja sigurnosti. Teret prošlih godina nije nestao, ali više ne određuje svaki njezin korak. Danas prvi put nakon dugo vremena ima mjesto na kojem može mirno zaspati i prostor u kojem ponovno može vjerovati da budućnost ipak postoji. Ponekad upravo takvi, gotovo neprimjetni pomaci, postanu najveće životne pobjede.
