Kad ti je najteže, pjevaj…
Tim je riječima i sebe i druge u teškim trenucima znao utješiti Igor Panadić. Trener s velikim T, rukometni učitelj, pedagog i čovjek sa životnom pričom koja otvara prostor i za dobre filmske scenarije, preselio je iznad oblaka i donio ogromnu količinu tuge u velikogorički sport. Sjetili su se njegovi najbliži tog njegova načina, možda je netko i zapjevao, ali tuga i sjeta ostaju.
Nije bio aktivan u jeseni života, borio se s bolestima umjesto s protivnicima, mogao je možda na trenutke pomisliti da je i pomalo zaboravljen, ali danas je, dan nakon tužne vijesti o njegovu odlasku, i više nego jasno…
Igor Panadić u velikogoričkom rukometu nikad neće biti zaboravljen!
Živjet će trener Panadić u sjećanjima i uspomenama niza generacija rukometaša i posebno rukometašica, s kojima se najbolje snalazio. U gradu u kojem je, nakon nemirnog i raznolikog odrastanja, svoj dom pronašao još 1976. godine, u doba kad je ovaj grad bio malo drukčiji nego danas. Pola stoljeća ostao je ovdje, naš i gotovo, sve do svoga posljednjega daha…
Kako je veliki Cveba naletio na Panadića…
A svijet je ugledao – na Šolti! Još malo točnije, u Gornjem Selu, gdje je i živio do 12. godine. Čuvao je ovce i koze, a usput i neumorno naganjao krpenjaču, pa bi bilo galame kad bi se kući vratio bez poneke koze ili ovce, koje bi iskoristile gužvu i nestale bez traga…
Bio je golman, najviše je volio braniti i kad se igrao nogomet, i kad se igrao rukomet, u to doba na istom igralištu. A onda je, u šestom razredu osnovne škole, krenuo na životni put s nekoliko postaja.
Otac mu je bio narednik u tadašnjoj miliciji, pa ga je služba vodila prvo u Makarsku, zatim i Imotski, Daruvar i na kraju u Garešnicu. U međuvremenu je mali Igor izrastao u tinejdžera, a sport se pretvorio u – opsesiju.
– I u Garešnici sam branio i za nogometnu i za rukometnu momčad, ali rukomet mi je ipak bolje išao. Već sa 16 godina branio sam za prvu momčad, da bi stigao poziv iz daruvarskog Partizana, koji je igrao drugu jugoslavensku ligu. Pobijedili smo jedanput, doduše na sedmerce, i bjelovarski Partizan, u tom trenutku aktualnog prvaka Europe. Hrvoju Horvatu, velikom Cvebi, obranio sam dva sedmerca… – prisjetio se Trener u razgovoru kojeg se danas lijepo sjetiti.
Kad se rukometaš zaljubi u jiu-jitsu…
Sport je ostao prioritet i dok je bio u vojsci, jer branio je za garnizon i u nogometu i u rukometu, a kad je završio u specijalnoj jedinici u Pančevu, upoznao je i borilački sport. I opet se zaljubio, postao teški fanatik kad su u pitanju judo i jiu-jitsu. Ubrzo je postao i trener, zatim i izbornik hrvatske reprezentacije na prvenstvu Jugoslavije u jiu-jitsuu, a i posao je vezao uz ovu borilačku vještinu, budući da je na Policijskoj akademiji učio mlade policajce toj vještini.
Međutim, rukomet je uvijek ostao broj jedan. Malo nakon što je doselio u Veliku Goricu, na njegova su vrata zakucali predsjednik ŽRK Radnika Željko Horvat i tajnik kluba Borivoj Zimonja. I Igor Panadić se prihvatio posla s goričkim rukometašicama…
– Igrali smo na starom Radniku, trenirali pod uličnom rasvjetom, po snijegu i kiši, a nikad nitko nije rekao “ne mogu”. Ušli smo zajedno u treću ligu, a potom i u Republičku ligu, vrlo ozbiljnu i jaku. U to vrijeme su se isprofilirale i ozbiljne goričke rukometašice kao što su Maca Danilović, Vera Fabečić, Olga Rukavina, Ljupka Mirić… – nabrajao je Trener spremno i godinama poslije.
Zlatno doba velikogoričkog ženskog rukometa
Bio je Igor Panadić i na samom vrhu ženskog rukometa u bivšoj državi, vodio je Trešnjevku i Lokomotivu, borio se za titulu prvaka, a bio je i trener druge ekipe reprezentacije Jugoslavije. Otišao je čak i kratko u Italiju, ali kratko je to trajalo i vratio se kući, supruzi i sinovima. I u svoj klub.
– Dugo smo pokušavali spojiti se s tvornicom Goričnka, a u to doba smo u tome konačno uspjeli. Klub je nosio i imen ŽRK Goričanka, a to vrijeme bilo je zlatno doba velikogoričkog ženskog rukometa. Imali smo sve što nam je trebalo, od putovanja, opreme… Čak smo imali i Nike trenirke, što je u to vrijeme bilo pojam – prepričavao je Panadić.
Uvijek je slovio za strogog trenera, strahopoštovanje se prema njemu osjećalo i kod košarkaša, odbojkaša, svih koji su dijelili dvoranu s njegovim rukometašicama, a što je i kakav je bio najbolje su znale baš one, njegove cure. Naravno da se ovih dana slike vraćaju, da se prepričavaju angdote, simpatične situacije…
“Ajde, nagazi sad na skupocjeni sat…”
Priče iz davnina tako kažu da je znao, kad bi neka od cura više puta prestupila na treningu, staviti na liniju svoj skupocjeni sat, kojeg mu je kupio sin Andrej: “Ajde, sad nagazi liniju…” Trenutak potom bi, kad bi igračica promašila gol, šeretski doviknuo: “Nema veze, važno da je bilo seksi…”
Na pripremama bi tjerao igračice da jesu sir i vrhnje, a bavio se njima i u slobodno vrijeme. Kad bi pao dogovor da te večeri nema izlazaka, nije mu bilo teško u gluho doba noći obići Disco klub Srce da provjeri drže li se cure dogovora…
Jer, trening je za njega bio sve. Kakav god bio. Legenda kaže da je jedne večeri rasvjeta na kurilovečkom betoncu otkazala poslušnost, a on je prošetao do svojeg automobila, namjestio ga u smjeru terena i – upalio svjetla. Pa poveo trening.
Možda i najbolja priča veže se također uz Kurilovec, uz ŽRK Udarnik… Radila se na Udarniku svlačionica, valjda tona cigli bila je posložena uz igralište, pa je trener došao na ideju.
– Cure, ajde danas umjesto treninga prenesite ove cigle tamo, stotinjak metara dalje. Moramo pomoći ljudima, ipak smo i mi ovdje doma…
Cure su, naravno, poslušale. Dobro su se namučila, ali prenijele su sve cigle na dogovoreno mjesto, otpile gutljaj vode, kad evo trenera opet:
– Jeste gotove? E super, sad ih vratite nazad…
A sve to, svaka od tih anegdota, imala je u njegovoj glavi samo jednu svrhu.
– Naravno da će svaki trener reći da je najvažniji rad, on i jest osnovni preduvjet za sve ostalo, ali jednako važno je i znati “ući u glavu” igraču. Ja puno razgovaram sa curama, čak i o privatnim stvarima, jer želim svakoj od njih biti drugi otac. S takvim pristupom sve je moguće – objašnjavao je Panadić.
Udarnik kao životno djelo
Iako već u ozbiljnim godinama, sudjelovao je trener Panadić i u Domovinskom ratu, prošao je bojišnice u Lasinju i Novoj Gradišci, a kad se vratio iz vojske, zatekao je nešto drukčiji klub. ŽRK Goričanka postala je ŽRK Gorica, klub su preuzeli novi ljudi, a on je odlučio otići.
Ubrzo se, u suradnji s Olgom Vađon, profesoricom iz OŠ Nikole Hribara, rodila nova priča, krenuo je ŽRK Udarnik, u kojeg je bio najuže vezan sve do svog posljednjeg rukometnog dana. Taj je klub vjerojatno i njegovo životno djelo, zato je i oproštaj njegovih cura bio toliko emotivan…
Posljednji ispraćaj Igora Panadića bit će u utorak u 14 sati na velikogoričkom Gradskom groblju, nema dvojbe da će se i nakon toga vrtjeti priče, anegdote i uspomene na velikana velikogoričkog sporta.
Počivajte u miru, Treneru.
