Prije nego što su podigli pobjednički pehar i na pobjedničkom postolju ponosno razvili hrvatsku zastavu, iza bjelovarskih profesionalnih vatrogasaca ostali su sati napornih treninga, odricanja i besprijekorne timske suradnje.
U konkurenciji ekipa iz 17 zemalja, na 18. međunarodnom vatrogasnom natjecanju u austrijskom Eisenstadtu, članovi Javne vatrogasne postrojbe Bjelovar ispisali su jednu od najljepših stranica svoje povijesti osvojivši prvo mjesto u kategoriji ‘Profesionalni vatrogasci A’. Tim uspjehom nisu osvojili samo zlato, već su još jednom pokazali da se predanost, zajedništvo i ljubav prema pozivu prepoznaju i daleko izvan granica Hrvatske. O putu do naslova prvaka, emocijama koje su obilježile natjecanje i trenutku kada su shvatili da su najbolji među najboljima, Gianna Kotroman je razgovarala dvojicom članova pobjedničke ekipe – Matijom Sukreškim i Filipom Vukovićem.
Prvaci ste na Vatrogasnoj olimpijadi! Kako je izgledao put do tako važnog natjecanja?
– Uh, emocije se još nisu slegle. Sve je krenulo od malih nogu. Pomladak pa mladež i aktivni smo u DVD-u. Sama Olimpijada odvija se svake četiri godine, a mi smo bili dio kategorije – profesionalci u kategoriji mlađih od 30 godina. Imali smo dva službena treninga te glavno natjecanje u subotu. Vježba se sastoji od usisnog djela, navale te štafetne utrke s preprekama.
Pojasnite nam malo što zapravo znače te vatrogasne discipline.
– Vježba se sastoji od sastavljanja usisnog dijela i navalnog. Znači, usis iz nekog izvora vode do pumpe i navala od pumpe, što gasi neku vatru, požar. Taj dio se štopa, a cilj je završiti u što manjem vremenu. I onda trčimo štafetu. Nas osmorica trčimo po 50 metara s tri prepreke. Jedan preskače prepreku, drugi trči preko grede duge 7-8 metara, a treći uskače u tunel i trči prema cilju.
Jeste li očekivali zlato? Kakav je osjećaj biti prvi?
– Osjećaj je super, naravno. Išli smo s tim ciljem da osvojimo zlato, ali opet nismo htjeli podcjenjivati druge i biti presigurni. Bilo je više – idemo pa kako napravimo, napravimo i na kraju smo bili prezadovoljni.
Kako je izgledao doček prvaka nakon povratka u Bjelovar?
– Očekivali smo da će biti puno ljudi, ali nadmašili su naša očekivanja. Bilo je jako emotivno. Okupilo se prijatelja, rodbine i kolega. Kolege su nam napravili takozvani vodeni špalir (op.a. svečani i simbolični počasni prolaz koji vatrogasci stvaraju pomoću vatrogasnih vozila i mlaznica vode), baklje su bile upaljene, ma bio je to fenomenalan doček. Također, jedan bus navijača, njima se moram zahvaliti, išao je taj dan u Austriju i isti dan su se vratili kako bi nas podržali.
Jeste li upoznali tamo naše vatrogasce iz Zagrebačke županije, DVD Ribnicu i DVD Razljev?
– Jesmo, jesmo. Upoznali smo ekipu, super su stvarno. Skupa smo bili u smještaju i družili se. Slavili smo zajedno do kasno u noć.
Recite nam kako se to postaje vatrogasac?
– Postoji Državna vatrogasna škola u Zagrebu Splitu, Rijeci i Osijeku. To je prekvalifikacija u kojoj prolazimo osnovne i malo zahtjevnije situacije s kojima se možemo susreti. Također, postoje predmeti koje moramo zadovoljiti, a koji se sastoje od praktičnog dijela. Praktični dio je zapravo spašavanje iz ruševina, prometnih nesreća, gašenje zatvorenog požara, otvorenog požara, rezanje stabala… Kad se ti uvjeti ostvare, slijedi klasičan natječaj za posao i samo zaposlenje.
Ima li u vašoj Vatrogasnoj postrojbi žena?
– Ima jedna žena koja je profesionalna vatrogaskinja. Super je i odrađuje sve kao i mi tako da smo ponosni na nju.
Koliko je zapravo teška vaša oprema?
– Oprema je prilično teška. Sastoji se od negorivog dijela, znači kompleta od jakne, hlača, vatrogasnih čizmi te kacige. Ako idemo gasiti požar, koristimo i izolacijske aparate kako bismo bili neovisni od izvora zraka. To je ono osnovno što nas zapravo štiti.
Spuštanje po štangi – je li to još uvijek in ili je out?
– In je, da. Gore na katu gdje imamo sobe za boravak, nalazi se klizna štanga koja vodi skroz dolje do garaže. Kako smo u radnoj odori, potrebno je još i opremu navući. U pravilu do jedne minute mi smo već spremni u vozilu i krećemo u akciju.
Koje su vama bile najopasnije situacije do sada?
– Najopasniji su ti požari zatvorenih prostora u kojima se razvija velika temperatura i toplina te može doći i do plamenih udara, do eksplozija. Zato smo uvijek tu i najoprezniji. Također su teške prometne nesreće u kojima spašavamo unesrećene osobe iz automobila ili ispod ruševina. Bitno je imati hladnu glavu u tim situacijama.
Titula prvaka donijela im je zasluženo priznanje, ali njihova najveća vrijednost ne krije se u peharima. Dok se medalje s vremenom pospreme u vitrine, ono što ostaje ne može se izmjeriti odličjima. Ostaje povjerenje koje građani svakodnevno polažu u ljude koji, kada drugi bježe od opasnosti, bez oklijevanja kreću prema njoj. A upravo je to najveća pobjeda svakog vatrogasca.
Fotogalerija
