Ravno iz 24-satne smjene stigao je u studio Radio Velike Gorice. Umoran možda jest, ali da će zaspati, kaže, nema šanse. Nakon gotovo četiri desetljeća rada u hitnoj medicini dr. Siniša Golub, dugogodišnji voditelj velikogoričke hitne pomoći, naviknuo je na tempo u kojem se odluke donose brzo, a sekunde odlučuju o životu.
Gostujući na RVG Kavi s Giannom Kotroman govorio je o poslu kojem je posvetio gotovo cijeli radni vijek, problemima s kojima se ekipe hitne svakodnevno susreću, ali i o svojoj drugoj strani, onoj zbog koje su ga svojedobno zvali „Šaka sa hitnjaka“.
„Hitna je adrenalinski posao“
Golub hitnu opisuje kao svojevrsni adrenalinski posao za ljude koji ga vole i spremni su nositi se s pritiskom. No upravo takav tempo, upozorava, nakon desetljeća rada ostavlja posljedice. Zato smatra da su djelatnici hitne medicine odavno zaslužili drukčiji tretman kada je riječ o radnom vijeku. Golub smatra da bi djelatnici hitne trebali imati uvjete slične drugim službama koje rade u zahtjevnim i rizičnim okolnostima.
Mislim da smo mi kao djelatnici hitne pomoći odavno zaslužili beneficirani radni staž. Još poštenije bilo bi da, kao policajci i vatrogasci, imamo profesionalnu mirovinu.
Takvo bi rješenje značilo kraći radni vijek za ljude koji desetljećima rade pod velikim fizičkim i psihičkim opterećenjem. Ističe da su sindikati pokušavali otvoriti to pitanje, no konkretno rješenje zasad nije pronađeno. Problem je i zadržavanje mladih liječnika. Mnogi u hitnoj ostanu godinu ili dvije, a zatim odlaze na druge specijalizacije. Posao na terenu podrazumijeva izlazak u svim mogućim uvjetima, od stanova i prometnica do blata i šume, uz stalnu potrebu za učenjem i vježbanjem.
Na neke se intervencije nikada ne navikneš
Službeno velikogoričku hitnu vodi od 2005. godine, no uz njezin je rad vezan još od početka devedesetih. Nakon povratka iz rata, kao domaći Goričanin, počeo je pomagati u njezinu radu, a kasnije je završio specijalizacije iz hitne i obiteljske medicine. Nakon 38 godina radnog staža kaže da se čovjek navikne na mnogo toga. Ipak, postoji jedna vrsta intervencija koja ni nakon toliko vremena nije postala lakša.
Golub kaže da su mu i danas najteže intervencije povezane s djecom.
Na udese i bolesti djece najteže se naviknuti. Zapravo se nikada ne naviknete. Tu uvijek postoji dio koji vas opterećuje jer u tome sudjelujete i emotivno.
Prisjetio se i jedne reanimacije djeteta koja je na terenu bila uspješna, ali mu se u bolnici ipak nije moglo pomoći.
Golub je taj osjećaj opisao i u svom prepoznatljivom tonu.
Uvijek me strah kad vidim djecu. Da imam kosu, naježio bi se – našalio se.
Paradoksalno, kaže, liječnicima hitne ponekad su jednostavnije upravo intervencije koje izvana izgledaju najdramatičnije. Posebno upozorava na stres, depresiju i druga stanja koja nisu odmah vidljiva, a mogu imati ozbiljne posljedice, posebice kod starijih osoba.
„Mi nismo supermeni, ovo je samo posao“
Velik dio borbe hitne pomoći događa se i prije dolaska do pacijenta.
Gužve, kolone, jednosmjerne ulice i udaljena naselja mogu značajno otežati dolazak ekipe, a Golub upozorava kako je u takvim okolnostima teško uvijek zadovoljiti pravilo takozvanog zlatnog sata. Poseban problem vidi u prometnim gužvama u Velikoj Gorici i ponašanju dijela vozača koji vozilu hitne ne omogućuju prolazak na vrijeme.
I sam je nekoliko puta doživio prometnu nesreću u vozilu hitne pomoći.
Ja sam dva ili tri puta imao sudar s vozilom hitne. Srećom, bili su to manji sudari. Mi nismo supermeni, ovo je samo posao.
Upravo zato apelira na vozače da budu pažljiviji i omoguće prolazak hitnoj kada god je to moguće.
Umjesto liječnika gotovo postao glumac
Golubova svakodnevica ipak nije uvijek vezana uz stvarne hitne intervencije. Često dežura i na snimanjima filmova i serija, a jedno takvo dežurstvo gotovo mu je donijelo filmsku ulogu.
Na snimanju filma „Crvena prašina“ sa svojim je medicinskim timom stajao pokraj seta kada im je rečeno da se pripreme za sljedeću scenu.
Golub je tada objasnio da nisu glumci, već medicinski tim koji ondje dežura. Odgovor koji je dobio bio je da su upravo zato savršeni za uloge vozača, liječnika i medicinske sestre.
Uskakali smo i snimili scenu. Na kraju nas u filmu nije bilo.
Nesudeni pilot i umjetnik
Film mu nije bio dječački san, ali letenje jest. Golub kaže da je nakon osnovne škole želio otići u Sarajevo i školovati se za vojnog pilota, no otac nije bio oduševljen idejom da s 15 godina ode tako daleko.
Ni medicina mu tada nije bila jedina opcija. Bio je nagrađivan za svoje likovne radove i razmišljao je o Likovnoj akademiji. Otac mu je, prisjeća se, rekao da slikati uvijek može u slobodno vrijeme.
Na kraju je završio na medicini, a hitna mu je odgovarala jer je tražio posao u kojem neće sjediti za stolom, nositi kravatu i cijeli dan raditi s papirima. Umjetničku stranu ipak nije potpuno ostavio i danas kaže da bi joj volio posvetiti više vremena.
Kako je nastala „Šaka sa hitnjaka“
Jedan dio Golubove prošlosti donio mu je i nadimak koji danas zvuči gotovo filmski.
Jedno vrijeme zvali su ga „Šaka sa hitnjaka“, po uzoru na „Šaku sa srednjaka“, nadimak poznatog strip-crtača Andrije Maurovića.
Golub je objasnio i kako ga je zaradio.
Jedno vrijeme su me zvali Šaka sa hitnjaka jer sam nokautirao nekoliko ljudi.
Prisjećajući se tog vremena, kaže da je društvo tada bilo mnogo grublje te da su situacije u kojima se čovjek morao braniti bile češće nego danas.
Njegov je današnji ritam ipak nešto mirniji. Kad ne radi, voli voziti bicikl po Velikoj Gorici sa svojim psom, a za pse kaže da imaju posebnu sposobnost smiriti čovjeka.
U emisiji se prisjetio i vremena kada je živio u Plesu te kratkog političkog angažmana kao gradski vijećnik. I tu je priču završio u svom stilu. Govoreći o tadašnjem stanju infrastrukture u Plesu, prisjetio se što je tražio kao vijećnik.
Rekao sam samo jednu rečenicu: hoćemo sve kao u Gradićima. Nismo dobili ništa te godine. Sljedeće godine rekao sam: hoćemo sve isto kao prošle godine.
Danas živi upravo u Gradićima, kaže da je zadovoljan te ističe dobru suradnju s Gradom Velikom Goricom i gradonačelnikom.
Od nesuđenog vojnog pilota i zaljubljenika u slikarstvo, preko „Šake sa hitnjaka“ do liječnika koji je gotovo četiri desetljeća proveo ulazeći u tuđe najteže trenutke, Golubova priča pokazuje i onu stranu hitne pomoći koju iza sirena i rotirki ne vidimo tako često.
A možda je najbolje sažima upravo njegova jednostavna rečenica: „Mi nismo supermeni, ovo je samo posao.“
