Prvi lager imao je samo 300 artikala, a prvi dnevni promet iznosio je 15 kuna. Danas broje više od 15 tisuća artikala. Ipak, najveća vrijednost ove velikogoričke željezarije IN RO nikada nije bila na policama. Tamo već 24 godine radi jedna obitelj s zanimljivom pričom.
U ovoj trgovini granica između posla i doma gotovo da ne postoji. Dok jedni slažu robu i traže vijke, drugi odlaze u veleprodaju, a iz kuhinje se širi miris ručka. Kupci to znaju pa ponekad, umjesto pitanja o šarafima, pitaju što se danas kuha. Ako žele, dobit će kavu, sok ili rakiju. A mali bijeli labrador koji dočekuje goste samo je još jedan član ekipe.
Sve je počelo 2002. godine, kada je Dušanka Buronji nakon 30 godina rada u trgovinama prehrane dala otkaz i krenula u nešto o čemu tada nije znala gotovo ništa. Na nagovor supruga Tomislava i prijatelja otvorila je željezariju, iako joj pojmovi poput vijaka, šarafa i šifri nisu bili poznati. Imala je samo spremnost da uči. Sve ostalo došlo je s godinama.
– Kad sam otvarala, nisam znala ništa. Pukla pa otvorila.
Počeli su skromno, s tek 300 artikala i 15 kuna prometa prvog dana. Danas se iza njih nalazi više od 15 tisuća artikala.
U međuvremenu je posao postao obiteljski. U željezariji rade suprug Tomislav, sin Robert i kći Ines, a pomažu i unuci. Svatko ima svoje obaveze i svoj život, ali kada treba, svi uskaču. Sin i kći ne žive tamo, no gotovo cijele dane provode u trgovini. Netko vodi administraciju, netko nabavu, netko prodaju i financije. Radi se cijeli dan, a trgovina u 24 godine, kažu, nije zatvorila nijedan dan.
Tomislav se na godišnji odmor osvrće gotovo kroz šalu.
– Kako ću ja uzeti godišnji 15 dana? To je takva djelatnost.
Za njih posao nije utrka za velikim brojkama, nego svakodnevna obaveza da kupcu riješe ono zbog čega je došao. Svako jutro kreću prema veleprodajama, a ako nedostaje jedan jedini vijak, otići će po njega. Čak i do Zagreba.
– Mi vodimo brigu da nikad ništa ne fali. Ako kupac naruči jedan vijak, mi idemo u Zagreb i donosimo ga taj dan. Danas je vrijeme bitnije nego novac.
Upravo zbog takvog odnosa ljudi im vjeruju. Više od 300 recenzija, kažu, sve su ocijenjene s pet zvjezdica. No njima su možda važnije one male situacije koje se ne mogu upisati u statistiku. Tomislav će nekome pomoći oko kućnog popravka, promijeniti slavinu ili dati savjet, bez naplate.
– Meni je puno draže ako mogu pomoći. Daj mi kruva i masti i ja sam zadovoljan.
Posebna je priča i odnos prema ženama u ovoj branši. Kupci su navikli da ih iza pulta dočekaju žene koje znaju pronaći gotovo svaki proizvod, no nije uvijek bilo tako. Jedno dijete koje je došlo s roditeljem jednom je šapnulo „kako ova baka sve zna“. Dušanka se na takve reakcije samo nasmije.
Nije krenula kao stručnjakinja, nego kao žena koja je odlučila pokušati nešto potpuno novo. Učila je od nule, dan po dan, proizvod po proizvod. I dok su se oko nje mijenjali trendovi, cijene i generacije kupaca, ona je ostala za istim pultom, pokazujući da se i u industriji koju su mnogi dugo smatrali muškom svoje mjesto može izboriti radom.
U trgovini odrastaju i nove generacije. Unuka Lena već pomaže koliko može, od rezanja cijena i brojanja do crtanja i ukrašavanja trgovine. Za ovu obitelj posao je istodobno i škola života, mjesto na kojem se uči odgovornost, strpljenje i vrijednost zajedničkog rada.
Prije 24 godine, kada su tek otvorili, susjed je Dušanki kroz šalu dobacio zašto nije otvorila seks-shop umjesto željezarije. Od 15 kuna prvog prometa do više od 15 tisuća artikala, željezarija je ipak bila bolji izbor.
I nije samo posao ono što ih povezuje. Ništa se ovdje ne baca ako se može ponovno iskoristiti. Stare kutije, najloni i razne vrećice pretvaraju se u novu ambalažu. Štedi se, ponovno koristi i ne kupuje ono što već imaju.
Možda upravo zato ova željezarija djeluje više kao produžetak obiteljske kuće nego kao obična trgovina. Ovdje se radi, kuha, odgaja djecu, pomaže i razgovara s kupcima.
Obitelj Buronji u Veliku Goricu stigla je 1998. godine, a željezarija je četiri godine poslije postala njihov zajednički životni projekt. Danas, kada ih pitate što će biti jednog dana kada njih više ne bude za pultom, odgovor je jednostavan.
– Što će biti nakon mame i tate, to ćemo vidjeti.
Do tada će, čini se, nastaviti po svome. Bez velikih prečaca i bez žurbe. Raditi koliko treba, pomoći kada mogu i svakoga dana otvoriti vrata.
A mladima poručuju isto ono što su i sami živjeli posljednja 24 ljeta: slijediti svoj put, biti strpljiv i ne očekivati da će sve doći odmah.
