Koliko puta smo prošli kroz Kuče, Pleso, Rakarje ili Vukovinu, a da nismo zastali i zapitali se kako su ta mjesta zapravo dobila svoja imena? Upravo je iza tih naizgled poznatih naziva skriveno mnoštvo priča o ljudima, običajima, zanimanjima i životu nekadašnjeg Turopolja.
Na predavanju „Tragovima prošlosti: o podrijetlu imena turopoljskih naselja“, održanom jučer u Područnoj knjižnici Galženica u sklopu Dana europske baštine, Velikogoričani su imali priliku upoznati svoj kraj iz nešto drukčije perspektive. Predavanje je održao Josip Perković, rođeni Velikogoričanin i asistent na Institutu za hrvatski jezik, u Odjelu za onomastiku i etimologiju.
Kako je istaknuo na početku, pitanje o podrijetlu imena mjesta jedno je od onih koja se često pojavljuju kada govorimo o vlastitom kraju: „Uvijek me pitaju zašto se neko njihovo selo, naselje ili grad zove upravo tako kako se zove“.
Da bismo razumjeli odgovore na ta pitanja, potrebno je najprije razlikovati nekoliko pojmova. Toponim je zemljopisno ime, a može označavati rijeku, polje, šumu, goru, planinski vrh, stajaću vodu ili neki drugi lokalitet. Ojkonim je, pak, naziv za ime naselja. Turopoljski ojkonimi pritom kriju jednu važnu zajedničku karakteristiku. Za razliku od nekih hrvatskih mjesta (Poreč, Labin, Split, Solin, Zadar, Krk..) čija imena sežu u predslavensko razdoblje (razdoblje za vrijeme dok su Rimljani bili na našem prostoru), sva imena turopoljskih naselja slavenskog su podrijetla. Nastala su nakon dolaska Hrvata na ove prostore u šestom, odnosno sedmom stoljeću.
A kako su onda nastala?
Iza imena često stoji – čovjek
Jedna od zanimljivijih priča vezana je uz Kuče. U Turopolju se često može čuti objašnjenje da je naziv nastao od riječi „kuća“, no istraživanje Josipa Perkovića pokazuje drugačije: „Često sam čuo u Turopolju priču o tome kao je naselje Kuče dobilo ime po kućama, ali to nije točno. U principu, turopoljska naselja su dobila ime po svojem rodonačelniku, nekakvom starješini“.
Kuče su prvi put zapisane još 1258. godine kao Conchan (Končan). Iz toga je nastalo Kučane, a naziv je povezan s riječju „kut“. Kada joj se doda slavenski nastavak –jane, dobiva se značenje „ljudi u kutu“.
Sličnu priču skriva i Čiće. Ovo je naselje već 1275. godine zabilježeno kao Chychan (Čićane), a naziv je najvjerojatnije povezan s izrazom „Čikovi ljudi“. Čik je pritom potvrđeno slavensko osobno ime.
Upravo su osobna imena među najčešćim izvorima turopoljskih naziva naselja. Primjer je Petrovina, koja je ime dobila po crkvi sv. Petra, spominjanoj još u 13. stoljeću.
Tu je i Kobilić, čiji se naziv bilježi od 1462. godine. Ondje je živio Ivan Vuković, poznat pod nadimkom Kobilić, koji je na tom području imao posjede i čije je ime poslužilo kao temelj za naziv naselja.
Mičevec se pak 1407. godine spominje kao Mikčevec. Naziv je izveden iz odmilice imena Mikula.
Čak ni Vukovina nema veze s vukovima. Iako bi se na prvi pogled moglo pomisliti da je ime povezano sa životinjom, tragovi naziva sežu do 1495. godine i zapravo su povezani s osobnim imenom Vuk, koje je nekada bilo vrlo često na području Turopolja.
Sličnu zabunu može izazvati i Buševec. Naselje je zabilježeno još 1459. godine, a naziv dolazi od imena Buš. Dakle, nikakve veze nema s bivšim američkim predsjednikom Georgeom Bushom. Ime Buš bilo je rašireno u slovenskom, češkom i ruskom jeziku, iako njegovo točno značenje nije poznato.
Od biljaka i životinja do starog Marcelina
Nisu sva imena, međutim, nastala po ljudima. Bukevje, Hrašće Turopoljsko i Orle pripadaju skupini naselja čiji su nazivi povezani s biljnim i životinjskim nazivima.
Mraclin također ima zanimljivu jezičnu povijest. Zabilježen je još 1346. godine, a njegovo ime nastalo je glasovnom zamjenom od imena Marcelin.
Kurilovec pak svoje ime duguje imenu Kuril, koje je varijanta imena Ćiril.
Povijest pojedinih naziva ponekad seže i izvan današnjih granica naselja. Tako je Ilovnjak danas naziv jedne ulice u Rakarju, no nekada je to bio put koji je vodio prema selu koje se zvalo Ilovnjak.
Buna nema veze sa Seljačkom bunom
Jedna od zanimljivijih zabluda odnosi se na Veliku i Malu Bunu. Naziv bi se lako mogao povezati s riječju „buna“, odnosno pobuna, pa čak i sa Seljačkom bunom. No prema podacima predstavljenima na predavanju, ta poveznica ne postoji. Hrvatski leksikograf Andrija Jambrešić u svom je hrvatskom rječniku iz 1742. godine naveo latinsku imenicu torrens, koja označava nagli, brzi potok, a prevodi se kao „buna“. Upravo se u tom značenju objašnjava naziv ovih turopoljskih naselja.
Još jedan zanimljiv trag prošlosti krije se u Okuju, koje se spominje već 1500. godine. Naziv dolazi od riječi „okuje“, koja danas nije dio našeg uobičajenog rječnika, ali je u češkom jeziku potvrđena u značenju ostataka metala koji nastaju pri kovanju. To objašnjenje dobiva dodatnu težinu kada se pogleda povijest samog mjesta. Okuje nije bilo dio Plemenite općine Turopoljske, pa su ondje većinom živjeli kmetovi. Među njima je bilo i kovača, što se povezuje s nastankom naziva mjesta. U prilog toj poveznici ide i podatak da je prezime Kovačić u Okujama sve do nedavno bilo jedno od najčešćih.
Imena koja čuvaju Turopolje
Priče o imenima turopoljskih naselja tako otkrivaju da prometni znakovi pokraj kojih svakodnevno prolazimo zapravo nose puno više od samog geografskog podatka. U njima su sačuvani tragovi osobnih imena, starih zanimanja, prirode, jezika i nekadašnjeg načina života.
Neka objašnjenja pritom imaju čvrstu povijesnu potvrdu, dok su druga tijekom vremena postala predmet različitih nagađanja i narodnih tumačenja. Upravo zato važnost sustavnog prikupljanja podataka o lokalnoj toponimiji posebno dolazi do izražaja. Kako je zaključio Josip Perković: „Zbog svih ovih nagađanja, ali i provjerenih i zapisanih stvari, bitno je skupljati građu“.
A nakon ovakvog predavanja Kuče više nisu samo Kuče, Vukovina nije samo Vukovina, a Buna nije samo ime koje stoji na prometnom znaku. Svako od tih imena nosi dio priče o ljudima i vremenu koji su oblikovali Turopolje kakvo danas poznajemo.
Fotogalerija: Morena Martinović/RVG
