Priča o nezaboravnoj Galeriji Kordić, početkom devedesetih centralnoj točki velikogoričke kulturne scene, ali i društvenog života, zapravo je kronika jednog vremena. Vremena u kojem su se izložbe u Velikoj Gorici najavljivale u središnjem dnevniku HTV-a, vremena u kojem je stvar prestiža bila izlagati u njoj, ali i posjećivati jednu posebnu Galeriju…
“Tko je još prije nekoliko godina mogao zamisliti da će se samo jedne večeri u studenom u Velikoj Gorici okupiti predstavnici petnaest diplomatskih predstavništava, među kojima veleposlanstva Svete Stolice, Velike Britanije, Francuske, Kine i sve redom uglednih i važnih zemalja? Gdje bi se i u kakvom prostoru tolike diplomate dostojno primilo? Kakav bi to događaj morao biti? Uostalom, što bi ovamo moglo privući toliko odličnika?… Možda neka Olimpijada, svjetsko sportsko prvenstvo ili veliki međunarodni sajam?… Ma zamislite, ništa od toga, nego jedan kulturni događaj… Tog četvrtka, 25. studenoga 1993. navečer, u Galeriji Kordić, susreli su se svi odgovori.”
Ovaj zapis donio je časopis Ogranka Matice Hrvatske, Luč, povodom navedenoga događaja. Šetalište Franje Lučića ispred zgrade br. 15, starim Goričanima poznate kao bivše rodilište, nasuprot crkve Navještenja BDM i glavnog gradskog parka, u samom središtu Velike Gorice, bilo je često krcato službenim vozilima (raznih visokih dužnosnika, zaposlenika iz osiguranja i njihove pratnje), reportažnim televizijskim vozilima, fotografa novinara i mnoštvom posjetitelja.
Izložbe u Velikoj Gorici, osim u lokalnom i zagrebačkom tisku, te u radijskom eteru, imale su redovite najave u glavnom državnom tv-dnevniku, što nije ni čudo jer su u Galeriji Kordić izlagala imena najpoznatijih slikara i kipara koje je Hrvatska toga vremena imala, a izložbe su često otvarali visoki dužnosnici iz sfere društvenog i političkog života, naravno uz stručne osvrte likovnih kritičara, kada je riječ o struci.
A sve to pokrenula je i uzdržavala jedna obitelj, bračni par Ana i Stjepan Kordić sa kćerkama Jadrankom, Anitom i Tamarom, te njihovim obiteljima. Može se slobodno reći da je ova obitelj doživljavala svaku izložbu kao događaj u svom vlastitom domu, a posjetitelje kao obiteljske goste. Bilo je to ono nešto što se osjećalo u zraku i što nije mogla ponuditi ni jedna slična kulturna ustanova u poznatom okruženju.
Galerija je iz tjedna u tjedan rasla, predstavljala sve veća i važnija likovna imena i polako zauzela status u rangu glavnih zagrebačkih galerija koje financira država. Fenomen koji je bio iznenađenje za mnoge, osobito u ono ratno vrijeme kad su topovske kanonade sustavno razarale Hrvatsku i uzimale živote ljudi u mnogim hrvatskim mjestima, predstavljajući ugrozu, ne samo za samu Goricu, nego i za grad Zagreb.
Kad je riječ o Galeriji Kordić, komentari domaćih i stranih posjetitelja su uglavnom bili: Ovako nešto imaju samo metropole kao što su München ili Pariz?… Kako li je visoko onda bila uzdignuta Velika Gorica? Spontano se dogodilo obrnuto kretanje u vezi s kulturom. Iz Zagreba se dolazilo u Veliku Goricu. I što je još važnije vraćalo se ispunjeno i zadovoljno, uz napise u knjizi dojmova: Doći ćemo opet!… I domaći ljudi znali su reći: Ovo što imamo, nije kaj god!
Prošlo je od toga vremena dvadesetak godina i ti su događaji predani zaboravu. Rijetki naši sugrađani još ih pamte, a mladi, zaokupljeni svojim mislima i stremljenjima, uglavnom ništa i ne znaju. Šteta, jer mogli bi biti ponosni!
Ovih dana u završnoj je fazi, gotovo pred tisak, izrada monografije o tom vremenu, čiji je nakladnik POU Velika Gorica. Nakladnika potpisuje ravnateljica Anita Pišković u biblioteci Albatros, čiji je aktualni urednik Stipo Bilić.
Na početnim stranicama monografije u svom predgovoru Krešimir Ačkar, gradonačelnik Velike Gorice, zapisao je: “Posebno zahvaljujem obitelji Kordić koja je Galeriju nesebično podarila svome gradu…”
Autor monografije pod naslovom Galerija Kordić domaći je književnik Božidar Prosenjak, koji je naglasio da je to djelo koje je napisalo samo sebe jer gotovo isključivo sadrži dokumente, fotografije sudionika i publike, stručne i medijske zapise, fundus slika, isječke iz kazališnog (mala scena), zabavnog i svečarskog života grada, promocije knjiga, izdavaštvo, pa čak i humanitarna djela, te zbog toga i nosi podnaslov Dokumenti vremena.
Nakon trogodišnjega rada Prosenjak je izjavio da se tijekom dvadeset minulih godina dio dokumenata nije sačuvao, jer mnogi ljudi, pa čak ni institucije (primjer je nepostojeća pričuva RVG-a) nemaju naviku stvarati i čuvati dokumentaciju iz bliže i dalje prošlosti, a ni Velika Gorica još uvijek nema Gradski arhiv i da se u trogodišnjem radu osjećao “kao da vadi iz mora potopljeni brod.”
A u tom procesu Prosenjak je pronašao i od zaborava sačuvao cijeli niz detalja, posebnih trenutaka, zanimljivih imena koja su sudjelovala u priči o jednom kulturnom fenomenu, što je Galerija Kordić tijekom devedesetih definitivno bila.
Već prvu izložbu nakon otvaranja Galerije Kordić, 1992. godine, bit će istaknuto i u monografiji, mediji su najavili naslovom “Likovni sjaj Velike Gorice.”
Zapamćeni su ostali, a sad će ostati i zapisani, dojmovi koje su posjetitelji dijelili jedni s drugima.
“Htio bih reći da sam oduševljen ovim prijateljskim i toliko toplim susretom s ovim divnim narodom Turopolja, koji pokazuje veliko toplo srce i širinu gledanja na svijet. Moram vam reći, duboko sam ganut”, zapisao je Andreas Berlakovich u Glasniku Turopolja.
Na otvorenju izložbe Cate Dujšin-Ribar, u prepunoj Galeriji, prof. Dellale je rekao: “Meni je sve ovo večeras pomalo nestvarno.” Sličnih impresija bilo je i u knjizi dojmova, koja je također sačuvana.
“Nakon obilaska Galerije, ne mogu a da ne kažem da mi je zastao dah, da sam ostao nijemo stajati pred djelima K. Hegedušića, da sam oduševljen da moja Velika Gorica ima što nitko nema.”
Doista, imao je naš grad nešto posebno, i baš zato je posebno važno što ćemo uskoro imati i sve to zapisano, ukoričeno…
