Još je jedna godina iza nas. Kao jučer da je bilo devet, osam, sedam, šest … Nitko od nas se ne uhvati na deset, svi tek zagalamimo na devet, osam … pomalo zakasnimo i to je ok, što od alkohola, što od toga da razgovaramo s prijateljevom djevojkom i tvrdimo kako joj je super nova haljina baš za ovu posebnu prigodu. Nije problem ako zakasnimo u novih 365 dana. Veći je problem ako kasnimo sve te dane.
Kako mnogo zvuči 365 dana, a tako jednostavno jedna godina. I brzo proleti ta godina u koju redovito ulazimo s puno očekivanja, previše nadanja i premalo načina realizacije. Bilo kako bilo ova godina je definitivno najveći majmun među svim godinama koje pamtim. Ni one ljetne poplave, ni potresi a ni požari nisu nas toliko šokirali kao godina na izmaku. Krenimo nekim redom. George Michael, David Bowie, Alan Rickman, Peter Vaughan, Leonard Cohen, Muhammad Ali, Prince, Zsa Zsa Gabor … sve su to imena zbog kojih će svijet biti tako siromašan, a dali su nam toliko mnogo. Redom glumci, glazbenici, sportaši … jednom riječju umjetnici. I vrag će ga znati, nikad nismo toliko plakali niti pisali na i o tome kad nas napusti političar, koliko kad nas napusti kulturnjak.
Nas u Hrvatskoj nitko ne napušta, nama još dolaze. Smijali smo se ovoj godini kad su u pitanju naši političari. Smijali se milijunskim krađama, pronevjerama, kurvalucima i prevarama. Kao sapunica da je naša domovina Petrov i Karamarko su izrodili kanadskog premijera, a predsjednica se u tom trenutku vratila školskim klupama i upisala fax. Nismo tu stali. Ja sam tako jako uvjeren, da vanzemaljci upravljaju našom domovinom. Drugačije si ne mogu protumačiti zbivanja koja su slijedila. Hodali smo glavnim Trgom u obranu života, braneći ženama da same odlučuju kad, s kim, koliko često i na koji način…
Pokušavao sam ovih dana ne razmišljati o staroj godini. Okupirale su mi se misli oko toga što sam napravio, a što nisam. Kao i svaki prosječni čovjek, donosio sam razne odluke – nekad toliko glupe, a nekad toliko pametne (misleći da ih je netko drugi odlučio mjesto mene) – kao na ispitu, ne vjeruješ sebi, nego onome od koga prepisuješ pa makar bio parcijalac. Jedno je sigurno u ovoj godini, što će obilježiti sve moje buduće godine. Ljubav. Tako skromna imenica nepreglednog opsega značenja. I što joj je opseg veći, manje mogu reći što ona jest, a više što ona nije.
Nizali su se neka ostvarenja, nizali su se mali i veliki uspjesi; nizali su se padovi i gripe… bilo je tu i novaca i dana kad novaca nije bilo. Kupio sam si čak i nove tenisice. Bila je ovo godina suza. Godina kad sam se upisao u teretanu – odradio par treninga i jednostavno se ne pojavio. Bila je ovo godina kad sam promijenio posao. No, sve to nekako tako lako kažem i sve mi to tako malo znači naspram riječi ljubav. Ona me pokretala kroz sve ove dane. I kad sam htio i kad nisam htio se ustati s kauča. Kad sam sumnjao u sebe, ljubav je bila tu da mi da povjerenje. I onda kad sam previše vjerovao u sebe, ljubav me spuštala na zemlju da ne poletim previsoko. Kad sam vjerovao u ovih dvanaest mjeseci da sam dobar ljubavnik, ljubav mi je pokazala neki novi potez i shvatio sam da još imam za naučiti. Mislio sam u tih 365 dana da sam sređenog života jer… radim, imam za režije, ošišam se jednom mjesečno – i baš tada, naučila me da sam samo naizgled sređen, a još nespreman za zajedničko.
Bliži se uskoro opet devet, osam, sedam, šest… ako i ovaj put zakasniš u Novu Godinu, nemoj si dopustiti zakasniti reći svojoj ljubavi da ćeš biti u novih 365 dana drugačiji. Znat će ljubav da si debilno nesposoban ostvariti težnju, ali ruku na srce baš toj ljubavi takav si savršen. I nije smisao svih budućih godina ostvarivati savršenstvo samo radi dojma i slike koju daješ – smisao je ostvariti savršenu ljubav zajedno.
Kad ponoć otkuca i kazaljke se sklope… na vrijeme, točno u to pravo vrijeme odluči da ćeš je pronaći – svoju sreću, svoju ljubav… smisao. I nije sramota biti sam. Teško je biti usamljen.
Sretnu Novu godinu, bez puno neostvarivih želja …
… deset, devet, osam …
