Hladno je. Naravno da je hladno, siječanj je. Tek smo prvi tjedan u novoj godini, a tako sam jakog dojma da sve one novogodišnje odluke polagano padaju u vodu. Padaju u vodu jer smo ih donijeli iz nekog pomodarstva. Stava da će nam čarolija ovog bajkovitog vremena pomoći svaki put prebroditi krizu kad tu istu odluku treba ispoštovati. No, istina je bolna i drugačija. Istina je kurva svake iluzije… i ta iluzija, ono nešto u što bježimo i maštamo, s vremena na vrijeme mora ljubakati s istinom. Tad se itekako osjećamo prevarenima. Nažalost prevarili smo sami sebe.
Vjerujem da smo svi još u fazi tromosti, kao da je cijeli ovaj tjedan mamuran od dočeka. Ako je party bio dobar, onako po mjeri svega što smo očekivali – nije ni čudo da smo sad već u depresiji. Svatko bi se vratio u ono fino odijelo koje smo si izabrali, svatko od nas bi pobjegao mislima daleko od obaveza i onog moram napraviti za posao. A, ja… ja bih pobjegao iz svoje kože. Pobjegao bih iz svog stana. Države. Ulice i poznanika. Iako redovito u iluziji sam daleko od svega, taj kurvaluk s istinom me snažno otrese od pod i vrag će ga znati, tu sam gdje sam.
Moj doček ove Nove godine bio je fascinantan. Prvenstveno rekao bih kulturološki šokantan, naravno meni samome. Otići nekamo drugdje gdje si samo pojava; otvarati razgovore sa svojim imenom i zanimanjem, uvijek je izazov. Misliš si hoćeš li biti zanimljiv, hoćeš li imati što za reći i kako će te drugi doživjeti. Imati razgovore s ljudima koji su drugačiji od svega što znaš, s ljudima koji iskaču iz tvojih naučenih okvira koje su nam zadali mama, tata, učiteljica Jasna iz osnovne i naravno društvo, Crkva, poslodavac … sve je to – stanje – u kojem ili se obogatimo ili se izgubimo.
Prije nekoliko mjeseci dobio sam poziv da s prijateljima otputujem za Beč na doček. Nije tako daleko, nije nemoguće i zvuči baš classy. Slušajući o produkciji partya na koji idemo ostao sam i preplašen i zadivljen – Loveball u Beču 2017. Tema: Kleopatra i njezini ljubavnici. Očekujući na široka vrata ulazak dekadencije; jer kad u misaone kutove složim egipatsku starletu i rimske napaljene prokuratore, doživio sam da kroz nekoliko tisuća ljudi, na konju kao glavna božica cijelog dočeka i partya došla je vizija oslobađanja mojih svjetonazora. Pozornica je bila arena prepuna subkulturalnih izražavanja: od nabildanih frajera koji su predstavljali rimljane do savršeno našminkanih drag queenova koji su bili pojava egipatskih služavki same Kleopatre. Trebam li spomenuti da je party bio vrh svega što sam doživio. Glazba koja nije imala oscilacije ka lošem, ljudi koji su odisali životom neopterećenog življenja, kao da briga nema, kao da sutra ne postoji…
Noć prije cijelog događaja, imao sam priliku biti na večeri sa većim dijelom umjetnika koji su nastupili na samom dočeku. Moja znatiželja, onaj neki blagi novinarski duh probudi se svaki put na nešto nepoznato i novo. Jedan od plesača, inače po struci doktor dentalne medicine kaže kako mu je plesati na pozornici način oslobađanja sebe samoga – onog pravog ja. Drugi plesač je voditelj cijelog jednog odjela u zračnoj luci Beč. Sva šminka, sva odjeća i svi mišići su samo način kako nakon cijelog tjedna, nakon svih odrađenih obaveza sebi dati odmor, sebi priuštiti put novoj dimenziji postojanja. Možda je baš u tome moj/naš problem. Previše radimo ne fokusirani, a kad se trebamo fokusirati želimo odmarati. Jednom je jedan svetac rekao: ako želite postići savršenstvo – činite stvari u pravo vrijeme.
Dragi moji, u ovoj godini odlučite više putovati. Ostvarite si to. Budite dio razgovora kojeg ćete započeti sa svojim imenom i zanimanjem, s nekim vama nepoznatim ljudima. Učite od drugih o sebi samima. Učinite nešto u ovoj godini što ni u najluđim snovima si ne bi dopustili. Oslobodite se biti bolji.
Jer to je način…
da prebolite kurvaluk istine i iluzije!
