Ostati doma, odličan je izbor za prohladnu nedjelju. Izostati će kavica na nekoj od ‘osunčanih’ zimskih terasa, ili šetnja stanovitom šetnicom; izbor je uvijek samo naš. Čovjek iza kojeg uvijek stoji priča, sve što je bio i bit će, svi oni mlaki pozdravi u prolazu… Sve to treba ostati u Novoj, možda i dodatno zalijepiti etikete, neke nove etikete, dok čekaš ‘sabah sa šejtanom’. Carpe diem. Prošle godine sam usvojio puno dobrih navika, jedna od mudrijih je kvalitetno zavaljivanje u krevetu. Prostor gdje sakupljamo svoje ostatke, lijepimo ih suzama, sušimo osmijehom, začinimo plesom i širimo granice istežući se tjelovježbom sitnih razmjera, pa punimo pluća dubokim udisajem i izdisajem izbacujemo negativno.
Nova je već u mojoj, ja u njenoj priči. Ona će se potruditi izbrusiti me, uzeti od mene najgore od moje jadnosti i postati moja junakinja, meni najbolja. Deset posljednjih smatrao sam neprijateljem, stiglo je vrijeme za drugu polovicu kvalitetnog života. Ako može? Molim!
Sivi, nedovršeni, oronuli i tužni vjetar dočekao nas je ovoga jutra, ponudio nam je drugu krajnost, pa sad ti zrači optimizmom i vjeruj u bolje dane. Čuvajte se ponedjeljka! To je dan kada ljudi na vas najviše navaljuju, kad se poslovi javljaju sa svih strana. To je, često, dan prenagljenih zaključaka i suviše brzih odluka. Dan koji je tek idealna prilika za zaskočiti poznanika i trgnuti nešto ‘malo sa šanka’, pa se sjetiti poveznica između prošlosti i budućnosti, i ako me netko može kupiti na prvu – neka to i učini. Često nas zavaravaju nekim neobjašnjivim premisama u tim svakodnevnim razgovorima. Upru prstom u koncept sreće i tvrde da je to poimanje nešto nestvarno, da se događa samo izabranima i sasvim neočekivano upadnu u zamku vlastitih predrasuda. Njima koče jedino svoj napredak.
Već duže vrijeme krijem svoje planove i svoje stavove. Ne želim ih više razgolititi pred pukom i svitom, niti ne zastajem kako bi netko drugi uhvatio moj ritam. Predugo smo stajali na mjestu razmišljajući što je ispravno? U kojem smjeru krenuti? Hoće li nam se obiti o glavu? Stajali smo dok su drugi živjeli, ili su barem mislili da žive. U međuvremenu, ja sam počeo živjeti kako želim, neki su naglo zastali jer su tako poželjeli, hodaju sami prema tim stepenicama uplašeni kao da idu na strijeljanje.
Nova je već u mojoj, ja u njenoj priči. Stižu nove odluke i stari procesi, odlučio sam i dalje eksperimentirati s određenim načelima uspjeha. Možda netko doista smatra da sam lud, ali nekad to i sam pomislim pa je u redu…
Znate one savjete – postavi ciljeve, znaj gdje ideš i s kim se družiš, redovito čitaj i izbjegavaj glupe članke o povijesnim arbitražama i masonskim ložama, probaj dobiti uvid funkcionira li ono o čemu mnogi govore. U procesu koji klizi shvatio sam kako se svi mi volimo praviti najpametniji, da znamo sve i da baš to nama neće ići, jer, uvijek se volimo staviti u poziciju i ulogu žrtve. Strah nas je koraka naprijed, krivo se fokusiramo na druge, nikako ne i na sebe. Jedina osoba koja nas uvijek sputava smo sami mi!
Naučio sam biti zahvalan na svakom komentaru i svakoj kritici. To me jača. Naučio sam pregristi nesigurnost i nametnuti se kada je to potrebno. To me snaži. Naučio sam se izboriti za sebe. Naučio sam da ako sam neću raditi na sebi, zbog mene neće nitko. Sami sebi smo drugačiji, drugima smo isti. Uvijek smo isti. Davno su nas stavili u neke ladice gdje ne smiješ pomisliti kako konstruirati vlastiti Ja jer si to već Ti. Opcija je usporiti život i krenuti u potragu za vlastitim Ja. Pravi put je uvijek tamo. Stoji. Zamagljen. Ali je tamo. U daljini.
Krećem od ponedjeljka. Krećem od prvog u mjesecu. Krećem od sutra. Sutra koje nikad ne dolazi. I tako u krug. Nova je već u mojoj, ja u njenoj priči…
