Abortus. Povjerljivi podatci o tome da li predsjednica ide na fax. Ubojstvo jedno pa drugo zatim treće. Neonacisti na Trgu. Korizma. Što sve ovaj tjedan neće sobom donijeti. Vikend je, a imam osjećaj da je tjedan godinama trajao. Možda mi u glavi odzvanjaju dance ritmovi prošle subote ili sam samo olako prozujao svim danima.
Svaki dan vijesti su udarne s nekim novim temama, a starim trendovima. Opet nepotizam na djelu u skoro svim institucijama. Brane se i jedni i drugi s argumentima koji su opravdani ako vodite konzumovo skladište voća i povrća, nikako opravdani ako ste ministar, vođa nacističke pod krinkom domoljubne udruge, predsjednica države ili pak biskup.
Ovi u crnim košuljama, kao da su ispali iz pjesme Luke Nižetića o tmastim barjacima ili oblacima. I tmasti su: crni, tmurni, teški i puni zla … tako ih vidim, tako ih doživljavam, tako ih ne shvaćam. Kako je moguće u Državi koja broji gladne, zemlji u kojoj plaća prosječnog radnika traje tri dana, marširaju nacisti i fašisti glavnim trgom, praćeni policijskom zaštitom? Kako je moguće da uz svo povijesno iskustvo ti ljudi ipak dišu filozofiju zla, misleći da su obojeni tmastim tkaninama Bogu dragi… I vidimo ih, čujemo ih, doživljavamo ih – ali nikako shvaćamo. Promašeni životi, žalosne praznine bez budućnosti i boja proljeća. Ti ljudi i ja. Ne da nismo u sitoj ligi; mi ne igramo isti sport.
Kad sve pojave gore spomenute u ovom tjednu više ili manje analiziram, shvatim da ovaj tjedan glavu misao misli ipak korizma. I nisi pravi, nisi vjerni niti si čestit ako se nisi nečega odrekao. Hod kroz četrdeset dana posta i tišine, mogu svesti u jednu misao koja treba biti poticajna i drugima – kojima korizma ništa ne znači, ali duhom žive: već kad postite, nemojte jesti jedni druge.
Bojim se opravdano, da je stupilo vrijeme gladi. Gladi istine i ispravnih stavova. Gladni ljudi ljubavi i razumijevanja rađaju se u deformacije društva koje vidimo. Deformacije koje vrište toliko da njihova buka ušutka sve ono što je normalno. Krenule su molitvene akcije za život. I kao da sve nije dovoljno, opet molitvene akcije pred bolnicama. Molim vas, svijesti se prizovite – pozivam vas da se molite ispred pučkih kuhinja, molite se ispred škola koje nemaju osnovne uvjete za nastavu, molite se ispred glavnih kolodvora s kojih svaki dan odlaze svi oni gladni posla i žedni plaće.
Danas ne mogu biti smiješan, ni sebi ni drugima jer ovaj tjedan je previše turoban i tmast. Sve je ovo bolno i žalosno, a ujedno i teško shvatljivo. Kako vas jednostavno nije strah one misli da sve što činite sad ima odjeka u vječnosti. Želim vam svima ugodan vikend i novi tjedan s makar malo svijetlih točaka. Ipak živimo u državi koja obećava.
