Prije nekoliko dana kolega Filipović s portala 100posto objavio je zanimljivu priču. U toj mjeri zanimljiva, kao ona da domaćice uredno provlače konzumovu multipluscard bez obzira na situaciju. Dobro, ljudi su uporni. Među ljudima, žene su najupornije.
Zanimljive i šokantne su priče koje prkose vremenu, zdravom razumu, civilizaciji i religiji. U priči o djevojci koja će zauvijek ostati djevojka, sve šokantne kategorije su se slile u jednu. Možda novinar nije ni slutio u kakvu je hemisferu apsurda piknuo kad je počeo intervju sa spomenutom damom. Što bih sve dao da sam imao blagoslovljenost promatrati taj razgovor. Želja me vukla do mjere da sam si u mislima odigrao igrokaz kazališta apsurda. Iako ta predstava nije za javnost, jer u mojoj režiji ipak ima sretan završetak i još sretniji obrat … moram reći svoj stav o svemu ovome.
Petra je moliteljica akcije 40 dana za život. Akcije koju je neki dan i sam ministar medicine nazvao neprimjerenom pred bolnicama. Ministar je bio politički korektan, jer srce mu se stegne kad shvati da Petra i njezine kolege imaju pravo glasa. Biti ispred bolnica i moliti krunicu ili koje već odabrane molitve, jednako vam je kao popiti šaku sedativa i zaliti s čašom crnog vina. Moguće je, ne kažem da nije; samo nije zdravo, nije normalno i u jednu ruku nije primjereno. Iako vam um kaže „nemoj“, ti se igraš na svoju volju doktora. Znaš si terapije i znaš intervale u kojima terapiju opet i opet i opet treba ponoviti.
Koliko god pisali o tome, koliko god govorili da to nije normalno; dečki i cure iz Inicijative će uvijek izgovoriti naučene fraze kako bi drugi ipak ispali zli, loši i manje kršćani. Znam da molitva može biti i jedan jedini uzdah mislima upućen Bogu. Čemu onda, da se poslužim stilski papom Franjom, poštanski uredi ispred bolnica.
I Petra je simpatična cura, vidi se na njoj da je duhom jaka, stavom čvrsta i pogledom postojana. Ipak, jedna rečenica joj je promašaj kojim je diplomirala u javnosti fakultet apsurda. Divim se Željki Markić. Ta izjava me probola, kao što probada majčinski pravedni pogled. Probola kao pogled djevojke koja će iz ovih stopa usporediti svog dečka s ocem. Kako je moguće diviti se osobi koja donosi zabrane, donosi jednoumlje pod krinkom osmijeha – diviti se zajednici koja više šteti samoj crkvi nego što je to zapadni raskol učinio… diviti se simbolu otpora u društvu koje ne traži otpor. Petra se nikad nije zapitala kako je to biti bez ičega, kako je biti podstanar ili radnik sa šakom neplaćenih režija. Nije ni ne mora. To joj je donijela njezina borba u ime obitelji.
Nisam prorok. Iako znam da će negdje za desetak godina u jednom malom stanu, jedna djevojka i njezinih dvadesetak mačaka sretno živjeti skupa.
