Koliko je ovaj tjedan bio zanimljiv, doslovno hrvatski, govori splitski igrokaz s početka sedmice, a jučer nanovo rušenje Vlade. Plenković i ekipa kao da su vikendom na urbanim drogama. Znate one droge koje izazivaju osjećaj ljubavi; svi su vam dragi, ružičasto sve oko vas, napaljeni ste kao mazge – al akciju odraditi ne možete. I onda dođe depresija. Ajme kava spuštalica.
Sve je mogao srušiti, sve je mogao otjerati, ali Vlahu nam dragoga nikako. Taj čovjek je vrh. Iz njega zrači ona sirova muškost koju jedino odijelo omeđuje. Brkovi dotjerani, stav, glas, pojava … sva suprotnost Branku Bačiću. Nemam ja ništa protiv Branka, ali opet – znate na što mislim. Znaju ljudi iz marketinga da je vizual bitan i najbitniji od svega. Sad već kad ste na Internetu i čitate ovaj tekst, brzo u drugi preglednik otvorite sliku Branka i Vlahe.
… i? Jeli vam jasno o čemu govorim. Ako nije, daj još jednom ali na youtube da ih čuješ. E, sad je jasno kao dan.
Split, sunčani dan, početak tjedna, kazalište. Zvuči kao uvertira u neku finu priču, štivo koje se čita u tramvaju do posla. Sklopim oči i bude tišina oko mene, samo lagani povjetarac i miris soli u zraku. Odmor. Ipak svu tu idilu kvare gromoglasni povici sotono, vraže, mater ti … Kerum križ od pola kilograma oko vrata. Kaže, stavit će i dva ako treba, kao i dva braka – jer kršćanski je odgojen, a dva su imali i pape i dida, križa doduše, ne braka …
No, uz sve te branitelje, uplakane splitske bogobojazne žene, muževe i opet branitelje; našle su se dvije časne sestre s transparentima ova predstava mene vrijeđa. Svatko ima svoj stav o Frljiću i svatko ima stav o tome dali treba ili ne treba i kazalište i Frljić. No, njih dvije su me tako nasmijale u kadru s natpisima. Srce mi se ozarilo kad sam ih vidio. Dođe mi da ih uhvatim za mekane ručice i pitam za boga miloga, drage moje, dušo moja, što tebe pobogu sestro vrijeđa.
Vrijeđa me malo toga, osim idiotizma. On je suprotnost pametnim odlukama, stavovima po proživljenom iskustvu, uljuđenom ponašanju … njih dvije i svi oni koji su bili ispred kazališta slični su ljudima koji s ulaza u kafić zagalame konobaru imal gazde …
Žalosno je da su dvije časne sestre postale simbol stanja vjerničkog društva – ako ih vrijeđa jedan Frljić, onda ne razumiju u što vjeruju.
