Ima nade. Imam vjeru u tog čovjeka. Govorim o Boži, našem nesuđenom predsjedniku sabora. Kad sam ugledao blago zlobni osmijeh na licu akademika Reinera, nakon uspješnog svrgavanja s trona dragog nam Božu, kroz glavu mi prošla ona stara – nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno.
I zaista, puno toga u životu ne dobijemo iako nam misaono pripada. Ima boljih, ima sposobnijih, ljepših … ima onih koji su naprosto cijeli paket; ali ima i onih koji misle da su paket, a od tog istog pakta – prikaza su žute potvrdnice da je tu, tek riječ o nekakvom paketu. Kakav sam silini uvod napravio, a zaista sam imao samo dvije misli koje su mi se sljubile u pokušaj da nešto napišem. I dobro, u zadnje vrijeme svi su se tekstovi sveli na cinični pogled ka politici i njezinim akterima. Ali ne mogu, sve da i hoću ne pisati o tim silnim ljudima koji siluju naše televizore, novine i radijske stanice. Ušli su oni ne/tiho u domove, spavaće sobe, sve dok ih jednog dana ne ispraznimo u kupaonici. Jer narod nije glup, nije narod stoka kako se misli. Narod nije svinja da završi u svom vlastitom crijevu; iako narodu Hrvata treba nekoliko milenija, odmotat će se ta iznutrica i vidjet će svi ti političari i gazde što je i tko je nadro.
Vratimo se mi na Božu i onog drugog. Andreja. Tu ljubavi nema. Da se izrazim riječima nadbiskupa Hranića: Božo sa strane kao šugav stoji i moli da ga Andrej primi za ruku. Kao da je šugav. Kako jaka i stara riječ, a tako lijepo opisuje ovaj odnos. Njih dvojica, kao da su u vezi. Onoj pravoj, kako samo muškarci mogu imati. Može to biti veza #onokao prijatelji ili malo dublja veza. Kakva god da je, njihova je pravi primjer kakve su veze političkog kurvaluka. Jedan je pomalo mističan, tajanstven, ima taj pogled sjemeništarca koji u sebi krije svu moguću perverziju i naravno zapali cigaretu. Drugi, markantan, visok, zgodan, jak i lider. Božo i Andrej su prototip opisanog. I kako on njemu, kad se Božo blago uzjebe kaže Božo, al ne Božo stvarno – moramo razgovarati. Drugi je dakako školovan i zna engleski jezik, a prvi – on je iz Metkovića i dok hoda gradom i kad ga kamere snimaju, zrači tom jednom sigurnošću sve dok ne progovori. U glasu mu se oslikava potreba za drugim, jer što bi dečko iz Metkovića bio da mu briselski menadžer nije utjeha i luka.
Sad kad sam pojasnio tu navezanost i potrebu jednog za drugim, stavljam vama na dušu i volju da shvatite i uočite ono što zapadne zemlje znaju bilo bi lakše kad bi nas gay ljudi vodili, barem bi nam bilo veselo i šareno. Od ovog pederluka nitko dugotrajne koristi nema, jer ni sami jedni s drugima ne mogu.
