Počela je sezona krizmi, pričesti i vjenčanja. Sezonski kao ambrozija, jednom godišnje. Od proljeća krene karavana laži, usiljene kulture, pitanja bez potrebe te, naravno tu i tamo velika doza kiča. Ovih sam dana bio gost obiteljskog okupljanja, na koje sam bio pozvan uredno – mjesec dana prije. To zvanje prije, ima dvije konotacije.
Ona prva i nimalo nevažna jest ta da si možete na vrijeme odvojiti od plaće, dar za maloga/malu. Nije danas lako, al shvatio sam da se na takve domjenke uredno ne zove one koji nisu zaposleni, s izgovorom ma nije on mogao, nešto kod kuće rade.
Drugi razlog jest taj da se preboli šok komunikacije, jer sad smo se čuli i opet za mjesec dana – u tom periodu dobro možete sa svojima uskladiti priču laži i objasniti zašto niste dolazili u goste.
Kod nas je običaj poklona/darova/svih onih preseravanja s kojima želimo pokazati da imamo, iako mama mlijekom za tijelo namaže lice, jer tata nema za noćnu, dnevnu, hidratantnu, ionizirajuću itd kremu.
Krenimo nekom gradacijom od najnižeg, kad su darovi u igri.
Zašto i za koga vrijedi ona, netom nakon rođenja prinove „tutni pedeset eura maloj pod glavu“ imperativna izreka. Iskreno, radije ću tutnuti negdje drugdje jer ni mom malom/maloj neće nitko tutnuti; kad ste svoj „i na svoju ruku“ u familiji baš niste tema ozbiljnog razgovora. Mami nikad neću zaboraviti, kad me je pokušala na tako jednom skupu opravdati. Na pitanje a, zašto tvoj mali nije oženjen – ima već trideset, radi; mama je odgovorila ma on je poseban. Mama – to se kaže, čovjek ganja karijeru; poseban znači zaostao. Dakle, ovo je bilo rođenje.
Ne samo da je prohodalo, eto ide i na pričest. Mjesec dana prije, dio familije koji ima platnu listu – razmišlja što malom/maloj kupiti; sad je već veliki dečko i uz neki fini dar, eto još pedeset eura. Iako ja stalno govorim da sam, kad dajem valute – patriot – od mene pedeset, al kuna i to hrvatskih.
Dobio je pričest, sad i krizma ide. E, tu su gosti u velikom zajebu. Valja uz sto eura, jer mali će u srednju uskoro, pa neka ima; kupiti sat ili mobitel … jednom se krizma.
Ovim putem neću ulaziti u svatovske idiot-arije, o tome nekad kad se budem ja poseban kao takav, na poseban način ženio. No, jedno ću naglasiti. Ako se neki dio familije bude osjećao prozvanim ili povrijeđenim , vjerujem da i vi prepoznajete neke u svom stablu; samo ću vam reći da ste svaki put nama u goste donosili a) čarape zapakiran u celofan, b) 250 grama kave, a norma je pola kile, c) tetke i ujine – kad nosite bombonijeru nama u goste, pogledajte datum – tu istu smo mi vama donijeli u goste prije tri mjeseca. I nije lako biti mi, biti naši i biti vaši kad krene sezona obiteljskih okupljanja.
Ako ovaj tjedan idete na neko – predlažem noć prije izlazak do jutarnjih sati piti kratko a, zalijevati dugačko; u polusvijesnom stanju, lakše se vlastita krv podnese.Želim da ovaj tjedan razmislite o tome, kako su nam obiteljska okupljanja vezan za religiozne aspekte kalendara – da li je ateistima lakše? Usput rečeno za kraj, baka se teže na tramvaj penje – kad ju uhvati rani mraz, vidimo se na karminama.
