“Možda nije u redu da jedan sumnjivi poluintelektualac, sin šustera iz Vugrovca, piše o čovjeku čije je vizije ne tako davno napadao i prezirao, jer su moje metafore priproste i huliganske. Moja publika nisu salonski intelektualci, koji sve te lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima, moji crteži su uglavnom zadimljeni i crno-bijeli, moja publika su huligani s Dolca, luzeri koji piju po kvartovskim ćumezima, pa čak i robijaši po kaznionicama. I svi mi već 40 godina čekamo nekakvog Godota i svake jeseni, kad gospodin Godot ne dođe, vadimo mast ‘maksimirskom Luciferu’, od navijača sa sjevera do salonskih šprehera i proglašavamo ga serijskim ubojicom hrvatskog nogometa. Želite li dobiti blagonaklonost i simpatije široke publike ili njenog elitnog dijela, najsigurniji je način pljunuti na Mamićevu sirovost, prostakluk, odnosno njegov ‘der Mangel an Erziehung’…”, jedan je od Žiletovih štikleca koji najbolje opisuje odnos s gospodarom Maksimira, možda i najčešćim stanovnikom Židakove Šume. Voljeli su se i mrzili, ali jedan bez drugoga nisu mogli.
Baza je uvijek bio – Domagoj, restaurant kod pokojnog Lovre, ispod maksimirskog juga. I danas je tamo Kranjčarova slika kako lebdi ispod natpisa: “Cico über alles”. Često smo Domagoj otvarali, još češće – zatvarali, a jetra je strpljivo podnosila torture. Dan bi počeo s dvije domaće “šljive”, zatim bi se popila dva hladna, orošena Löwenbräua, a onda bi konobar Štef šapnuo da je “buncek baš gotov”. U međuvremenu bi se skupilo društvo, Gero, Sandro, Stana, Šojka i već oko deset ujutro planula bi prva litra “karabita”, kako smo zvali popularno zelinsko vino. U jedanaest već bi pala i pjesma: “Za nikaj na svetu, ja menjal te ne bi, moj Zagreb tak imam te rad…”
Cicu Kranjčara Židak je obožavao jer za njega simbolizirao purgerštinu i jer u njemu oduvijek tinja neki mali, ali opipljivi pokret otpora. Kada su svi Cici brojali gemište, Židak bi ih s njim ispio i bez pardona ispalio: “Kada je malo unutra, onda je najopasniji…”
Cico, a kasnije i Niko, bili su Tomin pojam zagrebačkog nogometa, a Nikino tjeranje u Hajduk, Židak Mamiću baš nikada nije oprostio.
Bu nekaj i od kuće, podigao je glas, znajući da ga ovaj sluša. A Krešo se često nasmijao i s novom turom stigao za stol. Na njegovo mjesto, u kutu, gdje je imao najbolji pregled igre, mjesto koje je živi svjedok mnogih kolumni i razgovora, mjesto koje bi baš svakoga tjedna, kada je nabo dobru temu, uskliknulo od veselja:
– Šokre, ubil buš nas s ovim karabitom…
Vlasnik kultnog kafića Van Gogh, Krešimir Ostojčić nije, međutim, bio samo barmen, već suputnik i prijatelj, svjedok brojnih Žiletovih proputovanja, gdje je Krešu švercao po hotelima i upoznavao ga s brojnim facama svjetskog nogometa. Nakon selidbe Jutarnjeg iz Vjesnika u Koransku, Van Gogh je postao baza, a “refreshment” svakodnevna navika. U kojoj se uvijek nalazio i Šokre, sve do posljednjeg dana. Od četvrtka, za nas koji smo zalazili tamo, taj će stolac vječno ostati prazan…
Zmaj s Borongaja, kako je tepao, bila je Židakova najveća muza i ljubav njegova života. Prisutna u kolumnama, u kojima je na svoj briljantni humoristički dar pričao njihove anegdote i gdje ju je znao slatko podbosti, a ona bi uzvratila kada bi iz banke SMS-om stigla poruka da je opet nekaj zbrisalo s računa…
Snješka je bila neizostavni dio Šume, ali i naših života, svakoga dana, oko 16 sati, kada bi zazvonio telefon, a on bi, tvrde svjedoci, odmah se okrenuo:
– Mala, daj putnu, stiže Zmaj…
Zmaj kojeg je doslovce obožavao!
Grdobina i škampi ostali su u moru. Stol na “ribarnici” Volosko kod Somborskog nije dočekao još jednu “riblju gozbu” kulinarskog užitka. S nogometnim začinima. Žile je pobjegao… Još jedna potvrda da Bog k sebi uzima dobre ljude prerano. Dvaput godišnje uzimao je “jednodnevni godišnji odmor”, sa Snježanom bi dolazio na more. Škampi su plivali u malvaziji zadovoljstva. Za posljednja razgovora iz bolnice dogovarali smo novi ručak. Da jedan drugome nešto objasnimo… zapisao je Orlando Rivetti, ugledni riječki novinar i Židakov veliki prijatelj.
Svatko ima svog favorita, a moj se zna – Štef Lamza, davnih se dana jasno i otvoreno odredio Židak po pitanju najobožavanijeg igrača. Kroz glavu gospona Lamze uvijek su letjela ona četiri, samo njihova pitanja, kojima je započinjao svaki razgovor: “Na koliko smo tableta dnevno, kako prostata, kakva je penzija i kaj bu s Dinamom? A gutamo šest tableta dnevno plus ‘afrička šljiva’, mokrimo kao što mucavci govore, penzija je mala, a režije sve veće. A Dinamo? Nigdar ni bilo da ni nekak bilo…”
Stjepan Lamza ima posebno mjesto u Židakovom panteonu slavnih, Štef je početak i kraj svakog razgovora o “najboljem dinamovcu svih vremena”. Zauvijek će svijetliti rečenica koju smo mi mlađi novinari naučili u zarez: “I danas najjače svijetli ime Štefa Lamze, bohema iz Splendida, tragičara s Vile Rebar i autora nezaboravne utakmice 14. lipnja 1967., kada je u Zagrebu sa 4-0 Eintracht iz Frankfurta zgažen kao opušak. U režiji Štefa Lamze…”
Na prvu stvar nam zvuči kao čarobna priča, pisati o klubu koji obožavaš od vremena nogometne inicijacije, ali zapravo ste je mogli podvesti pod omiljeni Židakov nazivnik – za jedan tračak radosti, hiljadu dana žalosti. U iznimnim šampionskim trenucima Dinamo je predstavljao zadovoljstvo i sreću, ali u profesionalnom Židakovu životu značio je i mali milijun dvorskih borbi, mačevanja s političkim namjesnicima, polemiziranja s nedodirljivim šefovima. Opet – bez tolikih frustracija i trauma, zar bi “Priče iz Maksimirske šume” ikoga zanimale? A znamo da ih je narod gutao i da na posljednjoj stranici subotnjeg Magazina od toga dana pa dovijeka zjapi crna praznina. Život i smrt plesali su ruku pod ruku na stranicama koje su nam tobože pričale o nogometu.
Tomislav Židak vječito je radio – i onda kada bi već ispunio svoju dnevnu “kvotu”. Samo mu je bolest mogla oduzeti radni, spisateljski ritam i način života. Bio je od onih koji su vrlo jasno živjeli kako bi radili, a posvetio je taj rad sportu, prvenstveno nogometu i Dinamu. Teško je govoriti o bilo kom dobrom, ali i teškom momentu sporta proteklih desetljeća bez njegove riječi. Židak je istinitost stavljao ispred svega, a pratio je spisateljskim stilom bez premca.
Zbog Tomislava Židaka novine su kupovali i radnici i sveučilišni profesori. Objedinio je ne samo navijače Dinama, već navijače samog, poštenog sporta i njegovih plemenitih težnji. Bio je pisac i čovjek dobra srca, koje će nedostajati svakom čitatelju i znancu. Za njim ostaju knjige i novinski tekstovi. I nenadoknadiva praznina.
