Ako niste imali pametnija posla, možda ste u subotu navečer, u prime timeu, naletjeti na dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta. I vidjeli ste Mustafu Nadarevića s nagradom za životno djelo, prošlo je pozornicom i još cijeli niz lica, a u kadru ili dva mogli ste vidjeti i jednu našu predstavnicu. Silvia Marchig, profesorica u Umjetničkoj školi Franjo Lučić, bila je nominirana u dvije kategorije, za najbolju žensku plesnu ulogu i najbolju plesnu predstavu.
– Čak je malo i bizarno kad to dođe ovako, u četrdesetima, ali ja ionako vjerujem da plesači tek u tim godinama dođu u svoju punu zrelost – kaže nam Silvia dok sjedimo i razgovaramo u kafiću u blizini njezine škole.
Rođena je u Rijeci, 1975. godište, a u Velikoj Gorici radi posljednjih osam godina. I istovremeno radi predstave toliko dobre da završe kao nominirane za najprestižniju nagradu…
– Ne odustajem od scene, i dalje sam na sceni, iako je to nešto drugo od onoga što rade djeca koju ja podučavam. Oni su puno snažniji, eksplozivniji, ali u suvremenom plesu postoje ljudi koji izvode i u pedesetima, a i kasnije – ističe naša sugovornica.
Predstava o kojoj je riječ kombinacija je udaraljki i plesa, s neobičnim elementima.
– Predstava se zove ‘Kuća na oštrici’, u produkciji Teatra&TD, a premijera je bila u prosincu 2016. U predstavi smo ja i Kaja Farzky, mlada i vrlo talentirana udaraljkašica, ona i ja smo i suautorice, a autorica je Marijana Petković Liker. Napravili smo duet u kojem ona svira na razne načine, prosipa slanutak, udara po tavama… A ja plešem. Vrlo scenski suptilan i meni drag rad, ali nažalost skinuli su ga s programa. Možda ova nominacija bude poticaj da se predstava vrati – sa smiješkom priča Silvia Marchig, što u izgovoru zvuči ‘markiđ’.
– Ima ljudi koji me znaju 20 godina pa i dalje ne znaju kako se izgovara. U Rijeci je to poznato prezime, ali ovdje je ljudima često čudno – kaže Silvia.
U rodnoj Rijeci je i počela plesati, još kad je imala pet godina, brzo se okrenula baletu, pa već sa 16 godina dobila priliku plesati u ansamblu riječkom HNK-u.
– Bilo je to ratno vrijeme, početak devedesetih, kad je baš falilo ljudi. I tako je nas nekoliko mlađih dobilo priliku.
Ne pruža se često takva prilika u svijetu plesa, da tako mlad plešeš na toj razini, ali tinejdžerica Silvia imala je druge snove.
– Željela sam otići na školovanje u inozemstvo! Nakon što sam maturirala, to sam i napravila. Poslala sam pismo plesnoj školi u Dresdenu, jer takvo je to vrijeme bilo, pa su oni meni poslali pismo da dođem na audiciju, i ja sam otišla. Sjela na vlak i zaputila se prema tamo, a nisam imala pojma što me čeka, u što idem. Nije u to vrijeme bilo interneta, znala sam samo ono što sam čula iz priča nekih drugih plesača.
Na kraju, nije ispalo idealno. Bilo je to samo četiri godine nakon pada Berlinskog zida, Dresden je istočna Njemačka, nije bilo lako 18-godišnjoj Riječanki snaći se u tom svijetu.
– Uh, to mi je bila krizna godina, jer stvarno mi tamo nije bilo lijepo. Nitko nije znao engleski, bilo je jako malo stranaca, ja njemački nisam znala… Banula sam tamo i bila poprilično usamljena, družila sam se samo s jednom kolegicom iz Finske i jednom iz Italije. Sve skupa dosta depresivno. Zato sam već nakon te prve godine otišla u Mannheim. E, to je već bila druga priča. Zapad, ljudi puno otvoreniji, više stranaca.. Tamo sam paralelno studirala balet i baletnu pedagogiju.
Međutim, ni ovdje nije sve išlo glatko. Sredinom devedesetih bilo je jako hrabro studirati u inozemstvu, financijski je to iznimno zahtjevno za roditelje.
– Je, financijski je bilo jako ‘čupavo’. U Hrvatskoj je još trajao rat, roditelji su malo mogli pomoći, stipendija nije bilo, tako da sam morala studirati uz rad. Držala sam satove, tako nešto zarađivala, ali snalazila sam se na razne načine.
Diplomirala je u Mannheimu, počeli nešto i raditi, a onda su stigle nove prepreke na putu. Teška ozljeda izbacila ju je iz plesa na punih godinu dana.
– To je bilo u Frankfurtu… Bila sam angažirana na nekoj operi i na probi me kolega ispustio iz podrške. Drugim riječima, pljusnula sam na pod. Pukla mi je bedrena kost, završila sam na operaciji, rehabilitaciji… Godinu dana nisam mogla ništa raditi, tad mi je istekla i dozvola za rad, tako da sam se lijepo spakirala i vratila se kući.
Povratak je nakon osam njemačkih godina bio pomalo šokantan, ali uspjela se Silvia Marchig i ovdje pronaći. Iz Rijeke se odlučila prebaciti u Zagreb, i to baš u vrijeme kad je plesna scena metropole živjela najbolje dane.
– Dosta toga se događalo, upoznala sam neke ljude, dobivala prve poslove i malo po malo se pronašla na toj zagrebačkoj sceni. Ja nikad nisam bila posebno materijalistički nastrojena, bilo mi je važno samo da imam za pokriti osnovne životne troškove, to sam uspijevala, a umjetnički je bilo stvarno uzbudljivo – prisjeća se Silvia.
U Veliku Goricu došla je 2010. godine.
– Zvali su me jer je školi trebao baletni pedagog, a to je moje područje, jednako kao i suvremeni ples, tako da jako često predajem klasični balet suvremenim plesačima – objašnjava Silvia i nastavlja s posebnim sjajem u očima:
– Mi smo dosta mlada, ali uspješna škola. Imamo stotinjak učenika u osnovnoj, 30-ak u srednjoj školi. Ja više radim u srednjoj, sa tinejdžerima, ali radim i s ovim mlađima. I mogu vam reći da imamo baš jako kvalitetne plesače, koji postižu krasne rezultate. Svaka im čast, pogotovo s obzirom na uvjete u kojima rade.
Tu je na trenutak zastala, naglašavajući važnost onoga što želi reći.
– Uvjeti su nam, to moram reći, nemogući. Dijelimo zgradu s dječjim vrtićem, u ta tri sobička djeca uče plesati, a treba im puno više od toga. Nešto se pričalo da bi se gradila nova zgrada, ne znam što se s tim događa, ali mislim da velikogorička mladost zaslužuje bolje uvjete – apelira Silvia.
Što su to sve naučili ti talentirani klinci u tim nemogućim uvjetima, moći ćemo vidjeti 10. prosinca, kad je na rasporedu nastup učenika iz ove škole.
– Za nas je specifično što smo i glazbena i plesna škola, pa puno i surađujemo, što je super. Postoji orkestar gudača, oni imaju svoj bend, plus naši plesači… Prošle godine su napravili obrade pjesama Pink Floyda. Tko god je to vidio, oduševio se, a s tim ćemo nastupiti i na Adventu. Planiramo još jednu suradnju, tema bi bile turopoljske coprnice, a radit će se obrade kultne grupe Queen – zaključila je Silvia Marchig.
