„Nema koščice u meni koja nije polomljena.” Rečenica je to Ilije Ačkara, vukovarskog branitelja koji je jučer pred velikogoričkom publikom ponovno progovorio o danima obrane Vukovara, zarobljeništvu i ljudima s kojima je dijelio najteže trenutke života.
Neke se stvari, čini se, ni nakon 35 godina ne mogu ispričati bez boli. A neke se moraju ispričati, upravo zato da ne budu zaboravljene.
U dvorani Gorica, Pučkog otvorenog učilišta, jučer je uprizorena predstava „Bitka za Vukovar”, no ono što se ondje moglo čuti nadilazilo je uobičajeni kazališni program. Bila je to večer u kojoj su se pred publikom ponovno otvorile uspomene na grad koji je proživio nezamislivo, ali i na ljude koji su u njegovoj obrani ostavili svoje živote.
Dok su se na platnu izmjenjivali prizori Vukovara, a iz dvorane odzvanjala svjedočanstva njegovih branitelja, postajalo je jasno da se povijest ne može razumjeti samo kroz datume, brojke i fotografije. Iza svega stoje ljudi. Oni koji su preživjeli, oni koji se nikada nisu vratili i obitelji koje su ih čekale.
„Ovo u Vukovaru nije bio rat, to je bio pakao”
Ilija Ačkar, vukovarski branitelj i Velikogoričanin, govorio je o danima koje nije lako niti pamtiti, niti ponovno proživljavati pred drugima. Dok je pričao, kraj njega je ponosno stajala njegova unuka, a u pozadini se prikazivao film o Vukovaru. Počeo je Vukovarskom himnom i prizorima djece koja se igraju ulicama nekada mirnog, lijepog baroknog grada. Vukovar je u tim kadrovima bio grad života, djetinjstva i bezbrižnosti.
Ačkar je ostao braniti civile u Borovu naselju sve do 20. studenoga. Nakon toga odveden je u zarobljeništvo. Govorio je o putu kroz logore, Beograd i Srijemsku Mitrovicu, ali i o fizičkim posljedicama koje su ostale nakon svega što je prošao.
– Meni je teško ovo što danas govorim, ali moram radi budućih generacija. Ovo u Vukovaru nije bio rat, to je bio pakao. Ja sam ostao ispred civila u Borovom naselju do 20.11., a poslije toga su nas vodili u logore. Beograd pa iz Beograda u Mitrovicu pa iz Mitrovice ponovno u Beograd na suđenje. Ovako ne izgledam polomljen, ali nema koščice u meni koja nije polomljena, ispričao je.
A onda je došla priča koja je posebno vezana uz Veliku Goricu.
Iz grada je u obranu Vukovara otišlo je petero branitelja. Petero ljudi koji su napustili svoje domove i otišli braniti grad koji je tada trebao svakoga tko je bio spreman stati na njegovu stranu. Danas je od njih petero živ samo jedan. Trojica su poginula na vukovarskom ratištu. Među njima je bio i Mladen Armstrong Grof, velikogorički pravaš. Ačkar se prisjetio njegova posljednjeg čina, koji možda najbolje govori o tome kakvi su ljudi tada bili jedni drugima.
– Na cesti je ležao ranjen čovjek, a Mladen je istrčao kako bi mu pomogao. Nije se zaklonio i skrivao od granata. Istrčao je, skinuo remen i zategnuo nogu suborca kako ne bi iskrvario. U tom trenutku, geler se odbio od asfalta i usmrtio na licu mjesta, ispričao je Ačkar.
Teško je ostati ravnodušan pred takvom pričom. Čovjek koji je u trenutku, kada je mogao misliti samo na vlastiti život, odlučio potrčati prema ranjenom prijatelju. I nije se vratio.
Na kraju je Ačkar izgovorio i rečenicu koja je sažela razlog zbog kojeg se, unatoč svemu, ponovno vraća tim uspomenama: „Zahvaljujem što još uvijek ima ljudi koji žele čuti što smo proživjeli“.
938 bijelih križeva i priča koju ne smijemo prepustiti zaboravu
Svoju priču o Vukovaru nastavio je Damir Plavšić, branitelj, pisac i redatelj predstave. Umjesto da publici samo prikaže događaje, nastojao ju je uvesti u njihovo značenje, objašnjavajući detalje koji se iza dokumentarnih snimki ponekad izgube.
Jedan od takvih trenutaka bila je priča o 938 bijelih križeva.
Svaki od njih predstavlja jednu osobu čije je tijelo pronađeno u najvećoj masovnoj grobnici u Hrvatskoj, na području vukovarskog Memorijalnog groblja. Plavšić je objasnio kako je na tom mjestu iskopana velika raka s tri kraka, u koju su položena tijela 938 ubijenih i poginulih osoba. Devetsto trideset osam križeva. Iza svakoga jedno ime, jedan život i netko tko je ostao čekati. Broj koji je teško pojmiti dok ne shvatimo da nije riječ o brojci, nego o ljudima koji su imali svoje obitelji, prijatelje i planove za život.
Plavšić je i sam prošao obranu Vukovara i zatočeništvo u srpskim logorima. Kao dragovoljac se 1991. uključio u obranu rodnog grada, a za zasluge u Domovinskom ratu odlikovan je šest puta, među ostalim i Redom Nikole Šubića Zrinskog za junaštvo u Domovinskom ratu. Ono što je posebno naglasio jest razlog zbog kojeg ovakve predstave i svjedočanstva moraju doći do mlađih generacija.
– Večeras smo pokušali ovim filmom ispričati priču o gradu Vukovaru. Ali ne samo priču o gradu Vukovaru, već priču o tome što su sve prolazili naši hrvatski branitelji. Ovaj film i ovaj cijeli koncept je zapravo osmišljen više radi naše djece i mladih jer oni vrlo malo znaju zapravo o domovinskom ratu, a još manje znaju o tome što su naši branitelji prolazili kada su bili mjesecima u rovovima, kada su bili ranjavani, rekao je Plavšić.
Velikogoričani svojim nastupima upotpunili večer sjećanja
U glazbeno-scenskom dijelu programa sudjelovali su članovi KUD-a „Čiče” iz Novog Čiča i Velikogoričke mažoretkinje, čiji su nastupi dodatno upotpunili predstavu. Događanje je organizirala Udruga djece hrvatskih branitelja grada Velike Gorice, uz suorganizaciju Grada Velike Gorice i Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.
A priča Ilije Ačkara, priča o petero Velikogoričana, najbolje je približila koliko je Vukovar povezan i s našim gradom. Jer Vukovar nije samo mjesto na karti udaljeno nekoliko stotina kilometara. On je i dio obiteljskih povijesti, uspomena, nečijih izgubljenih prijatelja i praznih mjesta za stolom. Zato je važno da ljudi poput Ilije Ačkara i Damira Plavšića još uvijek govore. Ne zato što je lako vraćati se u dane koje bi najradije ostavili iza sebe, nego zato što postoje oni koji o njima tek trebaju čuti. A oni koji su poginuli više ne mogu ispričati svoju priču.
Njihova imena zato moraju ostati izgovorena. Njihove sudbine zapamćene. I njihove žrtve nikada ne smiju postati samo broj u nekom povijesnom zapisu.
Fotogalerija: Morena Martinović/RVG
