Redovnički život mnogima je još uvijek obavijen određenim predrasudama i nepoznanicama. No časna sestra Ljubica Josić, koja danas djeluje u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici, pokazuje da život u vjeri ne isključuje vedrinu, humor, sport i bliskost s ljudima. Dapače, upravo su susreti s ljudima, osobito djecom, jedan od najljepših dijelova njezina poziva.
Danas je vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Eugena Kumičića, a među velikogoričkim učenicima poznata je i po jednoj pomalo neuobičajenoj aktivnosti za redovnicu – igranju nogometa.
Odbojka, nogomet i prijateljstvo s učenicima
Ljubav prema sportu prati je još od djetinjstva. Odrasla je uz dvojicu starije braće, a najdraži sport oduvijek joj je bila odbojka. Zbog ratnih okolnosti nije imala priliku aktivnije se baviti sportom, no ljubav prema igri i danas je ostala dio njezina života.
S vremenom je uočila i zanimljivu poveznicu između sporta i vjere.
„Kroz vjerski odgoj i rast vidjela sam da postoji puno poveznica između sporta i vjere. Treba biti ustrajan, trenirati i vježbati. I vjera je vježbanje“, objasnila je.
Iako rado prati nogometne i rukometne utakmice hrvatske reprezentacije, posebno je veseli kada zaigra s učenicima. Upravo je to jedan od načina na koji im se približava i ruši njihova očekivanja o tome kako bi se jedna časna sestra trebala ponašati.
Prvi susreti s njezinim nogometnim vještinama znali su izazvati poprilično iznenađenje.
„Djeca bi komentirala: ‘Wow, časna igra nogomet!’ Ali nisam profesionalac, definitivno“, našalila se.
Takvi su trenuci, kaže, dodatno zbližili nju i učenike. Djeca su shvatila da je i ona osoba od krvi i mesa, koja se voli družiti, šaliti i sudjelovati u njihovim aktivnostima.
A kada je voditeljica Gianna primijetila da je prati titula prave nogometašice, Ljubica je uz smijeh dodala kako bi možda trebala razmisliti o menadžerskom ugovoru.
Djetinjstvo u Bosanskoj Posavini i put prema redovništvu
Ljubica je rodom iz Bosanske Posavine, gdje je odrasla uz obitelj i dvojicu starije braće. Odrastala je u sredini u kojoj su živjeli ljudi različitih vjeroispovijesti i nacionalnosti, zbog čega su joj roditelji odmalena usadili važnost poštovanja prema drugima. Tijekom života promijenila je čak sedam škola, što joj je pomoglo upoznati različite sredine i naučiti kako prihvaćati druge, ali i sama biti prihvaćena.
Put prema redovništvu započeo je još u djetinjstvu, u rodnoj župi. Tadašnji župnik poticao je mlade na sudjelovanje u župnim aktivnostima, a Ljubici je pomaganje i rad oko crkve predstavljalo posebno zadovoljstvo. Ipak, tada nije razmišljala o tome da će jednoga dana postati časna sestra. Štoviše, imala je prilično drukčiju predodžbu o samostanskom životu.
Prijelomni trenutak dogodio se kada je župnik organizirao izlet u Italiju. Zbog problema s dokumentima Ljubica nije mogla putovati, ali joj je ponuđena mogućnost posjeta časnoj sestri u Zagrebu. Priznaje da joj prva pomisao nije bila osobito ohrabrujuća.
„Isuse Bože, tamo će me zatvoriti i nema više nazad“, prisjetila se uz smijeh.
No stvarnost je bila sasvim drukčija od njezinih dječjih predodžbi. Posjet joj se svidio i otvorio vrata novom životnom putu. Prvi put časne sestre posjetila je 1998. godine, a već godinu poslije stigla je u zagrebački samostan na pripremu za redovništvo. Nakon završetka gimnazije slijedili su novicijat i prvi redovnički zavjeti, a potom godine privremenih zavjeta tijekom kojih je imala vremena potvrditi svoju odluku.
Godine 2011. odlučila je doživotno služiti Bogu.
„Rekla sam Bogu da mu želim doživotno služiti i evo, nadam se da ću ustrajati na tom putu“, rekla je.
Učiteljica kojoj se učenici povjeravaju
Nakon studija religiozne pedagogije i katehetike započela je raditi u školama. U Veliku Goricu prvi je put stigla prije više godina, gdje je četiri godine radila u Osnovnoj školi Eugena Kumičića. Nakon iskustva u različitim zagrebačkim školama, u Goricu se vratila 2022. godine, a danas djeluje u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije.
Rad s djecom za nju je mnogo više od prenošenja znanja. Svjesna je odgovornosti koju nosi kao vjeroučiteljica i predstavnica Crkve, ali i činjenice da učenicima svojim ponašanjem može biti primjer. Ponekad joj je upravo zbog toga teško pronaći ravnotežu između blagosti i strogoće.
Jednim od najvećih bogatstava svojeg poziva smatra povjerenje koje joj učenici iskazuju. Neki joj se obraćaju zbog školskih problema, a drugi s mnogo osobnijim brigama.
A i sama je tijekom odrastanja prolazila kroz situacije karakteristične za mlade. Prisjetila se srednjoškolskih dana kada su kolege odlučili pobjeći s nastave fizike. Ona im se nije pridružila jer se to kosilo s njezinim uvjerenjima, a znala je da takvim ponašanjem ne bi dala dobar primjer.
Simpatija je, naravno, bilo, no kaže kako je znala da se u takvim situacijama treba postaviti na primjeren način. Zanimljivo joj je i kako se odnos djece prema takvim temama promijenio tijekom godina.
„Meni sada već u trećem razredu znaju doći curice i reći: ‘Ej, časna, znate tko je meni simpatija…’ Meni je to simpatično i ne smatram da je to nešto krivo. Samo kažem da je u naše vrijeme pristup bio drukčiji“, ispričala je.
Dan u samostanu počinje molitvom
Iza redovničkog poziva krije se i svakodnevica koja je mnogima nepoznata. U Župi Navještenja Blažene Djevice Marije trenutačno žive četiri redovnice, a njihovu zajednicu Ljubica opisuje kao malu obitelj.
Dan počinje vrlo rano, ustajanjem oko 5.30 sati. U šest sati slijedi zajednička molitva, a potom odlazak u crkvu i priprema za misu. Ako toga dana nema školskih obveza, ostaje i na misnom slavlju. Nakon doručka kreće raspored dnevnih aktivnosti – od odlaska u školu i župnih poslova do pripreme vjeronauka, susreta i drugih obveza.
U podne ih ponovno okuplja zajednička molitva, nakon koje slijedi ručak i vrijeme za odmor. Poslijepodne donosi nove obveze, a u 17.30 sati ponovno se okupljaju na molitvi. Nakon mise i večere slijede zajednička molitva, povlačenje u mir i tišinu te vrijeme koje svaka od njih može iskoristiti za osobne potrebe.
Ljubica večeri ponekad posvećuje razgovorima s prijateljima i kolegama, a koristi i društvene mreže kako bi ostala u kontaktu s ljudima koje je upoznala tijekom života.
„Naravno da nas papa ne financira“
Jedna od čestih predrasuda s kojima se redovnice susreću odnosi se na financiranje njihova života. Ljudi ponekad pretpostavljaju da sve njihove troškove pokriva Crkva ili Vatikan, no Ljubica pojašnjava da stvarnost izgleda drukčije.
„Znaju ljudi reći: ‘A lako vama, vas papa financira.’ Naravno da nas papa ne financira. Sve je to od rada naših ruku. Neke radimo u školama, neke u župi i sve se to kompenzira. Zarađeni novac dijelimo međusobno kao obitelj“, objasnila je.
Dodaje kako je samostan pravna ustanova koja ima svoje troškove i režije, a život u zajednici podrazumijeva i drukčije prioritete u potrošnji. Ne troše na brojne stvari koje su uobičajene u svakodnevici mnogih ljudi, poput modne odjeće, šminke i sličnih osobnih izdataka.
Na pitanje voditeljice šminka li se, Ljubica je odgovorila da ne, a zatim se i našalila kako bi možda bilo zanimljivo vidjeti kakav bi dojam ostavila da se jednog dana u studiju pojavi s umjetnim trepavicama.
Ipak, iza šale krije se i ozbiljnije promišljanje o načinu života koji je odabrala.
„Život je to u kojem se pažnja ne usmjerava na nas. Život u jednostavnosti i poniznosti. Nemam ništa protiv šminke na drugima, ali ja je ne nosim“, pojasnila je.
Ljepota poziva krije se u ljudima
Kada govori o najljepšim stranama svojeg poziva, Ljubica najviše ističe smirenost i ispunjenost koje pronalazi u vjeri, ali i brojne susrete s ljudima.
Na kraju razgovora uputila je i poruku koju bi, smatra, svatko trebao imati na umu. Život nije uvijek jednostavan, a patnja i teški trenuci mogu doći bez najave. Zato je važno ne dopustiti da nas strah i negativnost udalje od onoga što je lijepo.
Za dobro se, kaže, čovjek mora potruditi, a umjesto da stalno očekujemo ono najgore, trebali bismo više tražiti pozitivnost i radovati se životu.
