Razgovarala: Gianna Kotroman
Ponekad čovjek ne izgubi sve odjednom. Gubici dolaze jedan po jedan, problemi se gomilaju, a ono što je nekada bila svakodnevica polako postane uspomena. Čovjek se jednog dana probudi i shvati da više nema ni dom, ni sigurnost ni odgovor na pitanje kako dalje.
U jednoj od soba Prihvatilišta za socijalno ugrožene osobe u Velikoj Kosnici već gotovo četiri godine živi 39-godišnji Zagrepčanin, kojem smo zbog zaštite njegove privatnosti dali ime Ivan. Kada je prvi put zakoračio kroz vrata prihvatilišta, bio je uvjeren da će ondje ostati samo kratko. Nije mogao ni zamisliti da će upravo to mjesto postati njegov dom na gotovo četiri godine.
Rođen je u Zagrebu, gdje je proveo cijelo djetinjstvo i mladost. Odrastao je u Sigetu, a tijekom srednjoškolskih dana s majkom se preselio na Trešnjevku. Ondje su živjeli sve do njezine smrti. Završio je osnovnu i srednju školu, upisao fakultet i vjerovao da će njegov život krenuti sasvim drugim putem. No između druge i treće godine studija morao je odustati. Kad se osvrne na to razdoblje, kaže da mu je žao što fakultet nije završio, ali smatra da tada za to jednostavno nije imao snage. Obiteljske okolnosti i svakodnevni stres bili su jači od planova koje je imao.
Njegova priča nije obilježena jednom pogrešnom odlukom ili jednim događajem koji je promijenio sve. Godinama su se nizale okolnosti koje su postupno narušavale njegovu svakodnevicu. U obitelji su postojali financijski problemi, naslijeđeni krediti, zdravstvene teškoće i sve veći pritisak s kojim se teško nosio. Kako kaže, jedna je situacija vodila drugoj.
Šest hospitalizacija i jedan trenutak koji ne zaboravlja
Počeli su i ozbiljni problemi s mentalnim zdravljem. Razvio je depresiju, anksioznost i napade panike, zbog čega je više puta završio na liječenju u Psihijatrijskoj bolnici Jankomir. “Sve je zapravo počelo s depresijom i paničnim napadajima. Ukupno sam imao šest hospitalizacija na Jankomiru.“
Prva hospitalizacija ostala mu je posebno urezana u sjećanje jer se dogodila na dan kada je izgubio majku. “Otac me probudio i rekao da je mama umrla. Bio je izvan sebe, tresao me i ponavljao: ‘Mama je umrla.’ Probudio sam se u šoku. Krenuo je paničan napadaj.”
Šok koji je uslijedio izazvao je snažan panični napadaj. Hitna pomoć toga je dana dolazila dvaput, a nakon drugog odlaska liječnici su ga odvezli u Vinogradsku bolnicu. Ondje je sam zatražio razgovor s psihijatrom. “Rekao sam samo vodite me u bolnicu. Nisam više želio biti ni doma ni s ikim. Htio sam se maknuti od svega što je bilo i što me čekalo.”
Majčina smrt za sobom nije ostavila samo prazninu. Naslijedio je i njezine kredite. Dok je pokušavao pronaći način da nastavi živjeti, njegovo zdravstveno stanje postajalo je sve ozbiljnije. Utvrđena mu je nesposobnost za rad zbog psihičkog stanja. Uz to, nosi slušne aparate na oba uha zbog gluhoće te ima i srčanih problema zbog kojih redovito odlazi na liječničke kontrole i uzima terapiju.
Kad dom više nije bio sigurno mjesto
Nakon nekog vremena otac se doselio živjeti k njemu. Nadali su se da će zajednički lakše prebroditi teško razdoblje, ali pokazalo se da takav život nije dugoročno održiv. Dugovi nisu nestajali, a svakodnevni pritisak postajao je sve veći.
Prekretnica je bio trenutak kada je banka dug prodala agenciji za naplatu potraživanja. Uz pomoć odvjetnika pokušao je pronaći rješenje, no dobio je rok od tri mjeseca da proda stan. Kupca je pronašao već nakon tjedan dana.
Sav novac koji je dobio od prodaje iskoristio je kako bi zatvorio dugovanja. Otplatio je kredite, ovrhe, režije i račune. Tek kada je sve podmirio, izračunao je koliko mu je ostalo za daljnji život. Procijenio je da će tim novcem nekoliko godina moći plaćati podstanarski stan i osnovne životne troškove za sebe i oca.
Uspjeli su pronaći trosoban stan na Trešnjevci. Ondje su zajedno živjeli tri godine. Otac je primao socijalna primanja, dok je on ostvarivao pravo na naknadu za skrb o ocu. Iako su imali krov nad glavom, problemi nisu nestajali. Dugotrajna neizvjesnost, bolest i svakodnevni stres ostavljali su sve veći trag.
Privremeni smještaj koji je postao dom
Kada je shvatio da više ne vidi izlaz iz situacije, obratio se socijalnom radniku. Ponudio mu je nekoliko mogućnosti, među kojima i smještaj u prihvatilištu. Prijedlog je prihvatio gotovo bez razmišljanja. “Nazvali su me tjedan dana kasnije i rekli da je uputnica gotova. Ja sam već bio spakiran.”
U prihvatilište je stigao s namjerom da ondje ostane kratko, dok ponovno ne pronađe stabilnost. Međutim, privremeni smještaj s vremenom je postao njegov dom.
Samo tjedan dana nakon njegova dolaska dogodio se još jedan težak obiteljski trenutak. Otac je pokušao počiniti samoubojstvo nakon što je ostao bez socijalnih primanja. Danas živi u podstanarskom stanu izvan Zagreba, i dalje su u kontaktu, iako više ne žive zajedno.
Obitelj mu danas nije velika podrška. Nema braće i sestara, ali ima polubraću i polusestre u Engleskoj. Sa starijom polusestrom održava kontakt, dok ostali imaju vlastite obitelji i životne okolnosti.
Život u prihvatilištu
U prihvatilištu su mu osigurani osnovni uvjeti za život. Korisnici imaju tri obroka dnevno, organizirano pranje rublja i posteljine te zdravstveni nadzor medicinskih sestara. Odjeću djelomično kupuje zahvaljujući inkluzivnom dodatku, a dio dobiva preko donacija Crvenog križa.
Iako uvjete života opisuje dobrima, ističe da zajednički smještaj nosi i brojne izazove. U prihvatilištu borave ljudi različitih životnih priča i zdravstvenih stanja pa povremeno dolazi do sukoba. “Zna biti svađa, zna biti tučnjava. Dođu ponekad ljudi u alkoholiziranom stanju. Nastoji se da oni ne budu ovdje jer remete mir.”
Unatoč tome, zaposlenici i udruge koje surađuju s prihvatilištem nastoje korisnicima omogućiti sadržaje koji će ih potaknuti na aktivnost i barem nakratko odmaknuti od svakodnevnih problema. Organiziraju se kreativne i likovne radionice. Povremeno dolaze glazbenici i članovi različitih udruga koji organiziraju koncerte i druženja.
Takve aktivnosti, kaže, pomažu korisnicima da ne ostanu zatvoreni u svakodnevici prihvatilišta i da barem dio vremena provedu radeći nešto što ih ispunjava. Slobodno vrijeme najčešće provodi uz radio, koji mu je draži od televizije.
Novi početak kojem se još uvijek nada
Razgovaralo se o mogućnosti zaposlenja na pola radnog vremena, primjerice kao čuvar. Smatra, međutim, da bi s takvim primanjima bilo teško ponovno osigurati samostalan život i izaći iz prihvatilišta.
Istodobno pokušava riješiti i pravne postupke koji još traju. Protiv banaka i agencije za naplatu potraživanja pokrenuo je tužbu zbog kredita, a prijavio se i na natječaj za gradski stan. U međuvremenu je riješio i administrativna pitanja vezana uz račune koji su ostali povezani sa stanom koji je morao prodati.
Danas, gotovo četiri godine nakon dolaska u prihvatilište, kaže da mu je najveća želja ponovno imati vlastiti dom. “Sanjam da dobijem gradski stan. Nedavno sam razgovarao s Gradskim poglavarstvom i rekli su mi da postoji mogućnost da se u skorije vrijeme preselim.”
Dok čeka ishod postupaka koje je pokrenuo, njegova je adresa i dalje prihvatilište u Velikoj Kosnici. Ondje je pronašao sigurnost u razdoblju kada je ostao bez doma i mjesto na kojem se, nakon godina neizvjesnosti, ponovno mogao osjećati mirnije. Svakodnevicu danas gradi između liječničkih pregleda, radionica, razgovora sa zaposlenicima i iščekivanja vijesti koje bi mu mogle promijeniti život. Najveću nadu polaže u mogućnost da ponovno dobije vlastiti dom, mjesto koje neće morati napustiti i koje će ponovno moći nazvati svojim. Život mu nije vratio ono što je izgubio, ali mu je dao priliku da ponovno vjeruje kako novi početak ipak postoji.
