Ima samo 21 godinu, a već je svjedočila nekim od najljepših, ali i najtežih trenutaka ljudskog života. Ana Mikulin iz Male Bune svoj je poziv pronašla u primaljstvu, a iza sebe ima godine obrazovanja i kliničke prakse u hrvatskim bolnicama. O ljubavi prema poslu, odgovornosti, emocijama i trenucima koji se ne zaboravljaju razgovarala je s Giannom Kotroman u emisiji „Hrabre žene”.
Dolazak novog života na svijet za svaku je obitelj poseban trenutak, a za primalje svakodnevica koja nikada nije sasvim ista. Iza svakog poroda stoje sati iščekivanja, neizvjesnost, strah, ali i povjerenje koje žene daju ljudima koji ih prate kroz jedno od najvažnijih iskustava u životu. Među njima je i 21-godišnja Ana Mikulin iz Male Bune, mlada primalja koja je već tijekom školovanja shvatila koliko ovaj posao može biti lijep, ali i zahtjevan.
Njezin put započeo je u Zagrebu, gdje je završila četverogodišnju srednju školu za primalje, a obrazovanje nastavila na Fakultetu zdravstvenih studija u Rijeci, na studiju primaljstva. Zanimljivo je da kao djevojčica nije ni znala što primalje zapravo rade. Za zdravstveni sustav zainteresirala se zahvaljujući starijem bratu koji je pohađao medicinsku školu.
– Nekako mi je to bio ljepši, nježniji dio zdravstvenog sustava. Na fakultetu sam zapravo spoznala kakav je to posao i koliko truda, empatije i živaca treba uložiti. Tada sam se definitivno zaljubila u primaljstvo.
Prvi porod i suze
Svoj prvi porod pamti još iz srednjoškolskih dana. Priznaje da nije znala što očekivati jer je dotad porode uglavnom viđala u filmovima, gdje su takve scene često prikazane dramatično. No stvarnost ju je iznenadila.
– Bio je to prirodan porod, sve je prošlo lijepo. Žena je bila mlada i kada se dijete rodilo, samo sam počela plakati. Ta sreća, ta energija i osjećaj kada vidiš da je sve dobro prošlo, to vam ne mogu opisati.
Ipak, rađaonica nije uvijek mjesto sretnog završetka. Tijekom kliničke prakse upoznala je i onu drugu, mnogo težu stranu primaljstva, kada unatoč svim naporima zdravstvenog osoblja dođe do gubitka djeteta.
Prvi susret s takvom situacijom posebno ju je pogodio. Priznaje da tada nije imala snage ostati do kraja, a iako je s vremenom naučila bolje se nositi s teškim trenucima, oni je i dalje prate nakon odlaska iz bolnice.
-Moramo ostati profesionalni i pružiti im podršku, ali takve stvari nosimo sa sobom kući.
„Na ljestvici stresa od jedan do deset, ovaj posao je jedanaest”
Iako se primaljstvo često povezuje s radošću rođenja, iza tog poziva stoje velika odgovornost, nepredvidive situacije i teške smjene.
Na pitanje koliko je njezin posao stresan na ljestvici od jedan do deset, Ana je bez razmišljanja odgovorila: jedanaest.
– To je jako stresan, užurban i adrenalinski posao. Kada dođete na smjenu, nikada ne znate što vas čeka. Može doći do hitne intervencije, krvarenja ili pada bebinih otkucaja srca, kada se mora brzo reagirati. Imala sam situaciju u kojoj sam došla u sedam ujutro, a do pet poslijepodne nisam sjela, pojela ni popila nešto jer su se hitne situacije nizale jedna za drugom.
Zato smatra da bi ljudi trebali imati više razumijevanja za zdravstvene djelatnike.
– Razumijem da je ljudima teško čekati, ali nekada imamo tri hitne situacije zaredom. Netko tko čeka, a dobro je, trebao bi biti zahvalan što nije u situaciji u kojoj se nalazi žena ili dijete kojem upravo spašavamo život.
Ženama je najvažnije pružiti osjećaj sigurnosti
Osim stručnog znanja, Ana vjeruje da je za dobru primalju jednako važna sposobnost da umiri ženu koja dolazi u rađaonicu. Strah od poroda, posebno kod prvorotki, sasvim je razumljiv, a razgovor, edukacija i podrška mogu mnogo pomoći.
– Bolnica je mjesto kojeg se ljudi često boje. Posebno žene koje prvi put rađaju. Ali edukacijom, optimizmom i osjećajem da nam mogu vjerovati možemo im olakšati cijelo iskustvo. Važno je da žena tijekom poroda surađuje s primaljom, sluša upute o disanju i položajima jer joj to može puno pomoći.
A kada porod završi, počinju novi izazovi. Prvi dani s bebom donose mnogo pitanja, osobito kada je riječ o dojenju. Ana naglašava da je riječ o procesu koji zahtijeva strpljenje i podršku te da majke ne bi trebale osjećati pritisak ako dojenje ne ide prema očekivanjima.
– Dojenje ima brojne prednosti za dijete i osobno bih ga preporučila, ali treba vremena i razumijevanja. Mi smo tu da majke educiramo i pomognemo im. Ako netko ne želi dojiti ili jednostavno ne ide, i to je u redu.
Poziv zbog kojeg se propuštaju i obiteljski trenuci
Ana je tijekom školovanja prošla kliničku praksu u nekoliko bolnica u Zagrebu i Rijeci, a posebno lijepa iskustva nosi iz Vinogradske bolnice.
Ipak, svjesna je da će rad u zdravstvu značiti i brojna odricanja. Noćne smjene, vikendi, Božić, Uskrs i drugi blagdani često se provode na radnom mjestu, dok su obitelj i prijatelji kod kuće.
–S jedne strane to je žrtva, ali ovo je poziv koji sam sama izabrala.
Ne smeta joj kada je ljudi, umjesto primaljom, nazovu babicom. Iako je tijekom fakulteta učila da to nije pravilno, osobno joj je važnije ono što svojim radom može pružiti drugima.
Mladima koji razmišljaju o ovom zanimanju poručuje da se ne boje pokušati. Primaljstvo nudi različite mogućnosti, od rada u bolnicama do edukacije i znanosti.
– To je jako lijep posao koji vas izgradi kao osobu. Sam osjećaj da radite nešto dobro za druge ljude je neprocjenjiv. Ne bojte se ničega, pokušajte.
Iako ima tek 21 godinu i profesionalni je put tek pred njom, Ana je već upoznala koliko sreće, odgovornosti i tuge može stati u jednu bolničku smjenu. Koliko god posao primalje bio zahtjevan, za Anu je najljepša nagrada trenutak kada se dijete rodi i sve dobro završi.
