Dugogodišnja ravnateljica Gradske knjižnice Velika Gorica nakon 40 godina rada u kulturi i skoro polovicu radnog vijeka provedenog na čelu goričke kulturne ustanove, Katja Matković Mikulčić i službeno je otišla u mirovinu. Uz nekoliko prigodnih riječi oprostila se od svojih suradnika, kolega i sugrađana..
– Došao je i moj zadnji dan na mjestu ravnateljice Gradske knjižnice Velika Gorica, najstarije kulturne ustanove u Gradu. Otvorena davne 1886. godine na inicijativu onodobnih naprednih Velikogoričana pod patronatom Plemenite općine turopoljske, uz sva previranja i mijene ostala je svjetionik na putu obrazovanja i kulture. Mijenjali su se države, režimi, načelnici, gradonačelnici, povjerenici Vlade, a ona je opstala jer je to ustanova koja u svoje okrilje prima sve, od onih najmlađih do najstarijih, ne praveći nikakve razlike po bilo kojoj osnovi. Imala sam tu sreću ili privilegij biti na njezinom čelu dugi niz godina. Od prvih koraka u Vrbanju na rodnom otoku Hvaru gdje je moj otac vodio malu seosku knjižnicu, preko školovanja i rada uvijek sam bila vezana uz knjigu, književnike i korisnike. I tako preko 40 godina, točnije 44 godine, 1 mjesec i tri dana staža. U 33 kutije registratora pohranjena je moja uredno složena arhiva o aktivnostima u Gradskoj knjižnici Velika Gorica. Čini se da je brzo prohujalo tih četrdesetak godina rada, suradnje i druženja s kolegicama i kolegama, brojnim suradnicima svih profila, ustanovama i prijateljima knjižnice svih generacija kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini, isprepleteni nitima poput paukove mreže ili čipke. Dugo je to razdoblje u kojem je bilo i dobrih i lošijih razdoblja, uspona i padova jer se nastojimo dati drugima, primamo od drugih, nekad smo bili povrijeđeni, neshvaćeni ali unatoč svemu mora se dalje. Jer paukova mreža je krhka, može lako puknuti, a onda je moramo „krpati“, zacjeljivati. Nekad se te zakrpe vide (osjete) više, nekad manje jer u ovom vremenu brzine i površnosti ponekad nesvjesno nismo u stanju „čitati“ i razumjeti znakove na putu. Odlazak u mirovinu je trenutak kada se rastajemo od ustaljenog načina života, dnevnih rituala, kolegica, kolega, suradnika ali taj trenutak treba učiniti dobitkom za sebe i svoje najbliže. To je trenutak kada zastanemo na raskrižju, pogledamo oko sebe, na sve strane, sagledamo gdje smo i kamo krećemo dalje. Ako smo odredili pravac, a uz to nas posluži zdravlje, odlazak u mirovinu prihvaćamo kao jedno novo (s)kretanje u životu, obogaćeno iskustvima, navikama i prijateljstvima. Uz podršku i ljubav najbližih vjerujem da će mi i razdoblje u mirovini biti lijepo, ispunjeno i zanimljivo kada ću imati više vremena za male stvari, zoru u rano jutro, zalaske sunca, glazbu, čaj bez šećera sa dragim osobama, poneko putovanje. Još ima puno nepročitanih knjiga i nenapisanih priča – rekla je Matković Mikulčić i zahvalila svima koji su joj bili podrška na njenom putu te poželjela novoj ravnateljici i svim kolegama uspješan rad u budućnosti.
