Punih 27 godina Mirjana Pontoni svjedočila je, i to iz prvog reda u sjedištu gradske vlasti, kao pročelnica Službe Gradskog vijeća, odnosno tajnica Vijeća, brojnim povijesnim trenucima našeg nekad malog, a danas sve većeg grada. Nije tu nedostajalo ni burnih političkih promjena, jer izmijenilo se na čelu našeg grada u samo nekoliko godina čak osam gradonačelnika! No, bilo je tu i puno radosnih trenutaka – osnivanje Grada Velike Gorice, prvog Statuta, brojnih gradskih ustanova…
S prvim danom ove godine otišla je u zasluženu mirovinu. Priča nam, uz smijeh, kako je primijetila da je sugrađani malo pozornije gledaju zadnjih mjesec dana, brojni joj i čestitaju, jer su putem portala i društvenih mreža doznali da ide u mirovinu, nakon što su se s njom javno oprostili i gradonačelnik Ačkar i predsjednik Gradskog vijeća Bekić, kao i svi gradski vijećnici na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća u 2022.godini.
Otkrila nam je što će pamtiti i čemu se najviše veseli u novom životnom razdoblju. Iako nikada nije bila članica političke stranke, u gradskoj vlasti bila je bitan sudionik, i to od prvih dana.
– U Gradu Velikoj Gorici sam od njegovog osnutka, od 1995. godine. Radila sam u ovoj zgradi, ali u Poreznoj upravi, i trebali su pravnika za mjesto tajnika Gradskog poglavarstva. Nisam uopće znala u što idem, ali, iskreno, plaća je bila puno bolja nego u ministarstvu. I tak’ sam došla u grad. Kad je ukinuto Poglavarstvo, od 2006.godine sam tajnica Gradskog vijeća – priča nam.
U tom periodu izmijenilo se i puno šefova, gradonačelnici su se u jednom periodu mijenjali doslovno k’o na traci!
– Sa svima sam surađivala jednako. Prvi je bio Josip Bobesić, to je bilo jako turbulentno na početku, jer u četiri godine se izmijenilo osam gradonačelnika, i to je bilo vrlo teško za pratiti. To su izbori, pa izglasavanje nepovjerenja…. Od kad sam ja tu, toliko se zakon mijenjao, ali eto, i to smo pregrmili. Osnivali smo Grad, donijeli prvi Statut, pokretali Ustanovu za djecu, mlade i obitelj, Turističku zajednicu… To su dragi trenuci, kad stvarate nešto novo. Bilo nas je i puno manje, u Gradu smo pravnici bili samo Neven Karas i ja, a sad je to već nešto drugo. Uglavnom, ima i lijepih i ružnih i stresnih situacija, k’o i svugdje, ali sve je to za ljude. Svaki period je nosio nešto, imali smo dvaput i povjerenika Vlade, Gorica je zahtjevan grad, a čak su zbog nas mijenjali i neke zakone. Imali smo dosta situacije koje je rijetko koji grad imao. I nekako, kad sve prebrodimo i riješimo, osjetite zadovoljstvo. Bilo je itekako uzbudljivo, i stresno i lijepo, a o manje lijepom nećemo. Pamtim samo sretne dane! – diplomatski kaže.
U gradskoj upravi kruži priča kako je Mirjana Pontoni jedna dosta stroga gospođa, kažemo joj, a ona se smije. No, razumije odakle takvo mišljenje i s time se u potpunosti slaže, jer “samo tako treba raditi i onda nema problema”.
– Ja ne bih rekla stroga, ali jednostavno želim da se poštuju propisi i zakoni. I znam da se to ne sviđa uvijek svakome, ali ako me pitaju za savjet, kažem što bi i kako trebalo napraviti. I teško odustajem od toga. Možda je tu ta moja strogoća. Ali, da bi tolike godine radili i da nema prigovora Revizije, morate voditi računa o svemu. Tako barem radimo mi ‘od nekada’, za ove mlade ne znam…
Brojni ju zbog njenog blagog naglaska smatraju Slavonkom, no iako je rođena u Vukovaru, ona je prava Dalmatinka. A čini se kako će sad puno više, ako ne i većinu vremena provoditi upravo na jednom dalmatinskom otoku.
– U Velikoj Gorici živim od 1981. godine, tu sam se doselila iz Zagreba. Kad sam završila fakultet, tu smo povoljnije kupili stan i nikad mi nije bilo žao, puno je mirnije. Srednju školu sam završila u Vinkovcima, ali nisam Slavonka. Mama je s Raba, a tata s Korčule, no kako su bili državni službenici, puno su se zbog službe selili, pa sam se ja tako rodila u Vukovaru. Prvi razred završila u Županji, pa smo došli u Vinkovce, gdje sam završila srednju školu, a nakon toga su slijedili Zagreb i Velika Gorica.
Kćerka jedinica Lana, inženjerka biologije, živi u obiteljskoj kući na Rabu, tamo se zaposlila i udala.
– Imam i jednog unuka, Lovro ima devet i pol godina i najveće veselje mi je što ću u mirovini imati više vremena biti s njim. Budući da su daleko, sve se svodilo na godišnje odmore, koji su rijetko bili ‘u komadu’, pokoji vikend. Sad me i on pita kad ću u mirovinu, da se više družimo. Evo, tome se zbilja veselim.
Za sve one koji ostaju iza nje ima i pokoji mudri savjet.
– Držati se propisa, zakona, i onda se ne bojite ničega. I sve je u redu. Uvijek se nađe način da se ostvari što se hoće, ali na jedan legalan način. Eto, to je moj savjet i tako se jedino može naprijed bez ikakvih problema. Nikad nisam bila član nijedne stranke, a život mi je obilježen politikom. Radila sam posao za koji sam plaćena, bez obzira tko je bio na vlasti. Po meni je to normalno, vi ste tajnik svih vijećnika, i onih na vlasti i u oporbi, treba imati tu ravnotežu – zaključuje.
