Ustaneš se i misliš si, ajme petak je. Kako divan dan, jer odmah negdje iza 17 sati počinje vikend. I čeka se petak već od prvog radnog dana. Kako je smiješan taj začarani krug kojim živimo od ponedjeljka do petka. Oni koji ne rade, mole se svim silama da nađu radno mjesto. A, oni koji pak rade … mi umiremo ponedjeljkom da bi se kao feniks oživjeli petkom.
Bilo bi savršeno imati par dana u tjednu kad se ništa ne mora. Iskreno, nije ni da nešto moram. Nitko ništa ne mora, al opet – kako bi bilo fino utorak lagano se ustati i otići na posao, pa opet četvrtak i to je to. Dlan od dlan, a plaća je tu. E, pa šipak, rekla bi mala djeca. Ne ide to tako. Brzo mi Hrvati naučimo da radni dan počinje rano, završava kasno, traje unedogled sedam dana u tjednu. I dobro je to, jer znajući sebe sigurno nikad ne bih izašao iz stana, sve bih serije pregledao u komadu kako ih i treba gledati. Tko zna, možda bih naučio peglati košulje bez crte na rukavu … mogućnosti su neograničene.
Htio bih tri puta godišnje otputovati nekuda, jednom za ljetovanje, jednom zimi i možda negdje u ožujku. Nije važno koliko dana, nego promijeniti sredinu – kako bih ostao zdrav i normalan, ljubazan prema drugima i zadovoljan sobom. Htio bih nakon radnog dana otići na kavu s dragim ljudima, otići na trening i zdravo se hraniti. Ne bi bilo nikako na odmet gledati sebe kad planiraš godišnji, a ne druge, kolektiv, rodbinu i tetu iz Primoštena te njezin apartman. Kako bi bilo fino moći … sjesti u maleni auto i otići u kupovinu, onako impulzivno, a ne smisleno i ciljano. Bilo bi lijepo moći.
Opet ću vas pozvati da maštate. Iz mašte se razviju želje. Iz želja stvore se mogućnosti, a iz njih ostvareni ciljevi.
