Zajedno s Velikom Goricom kao gradom, u desetljećima iza nas rastao je i velikogorički sport, koji je pritom doživljavao svoje uspone, padove i – vrhunce. A prvi rezultat koji se može opisati tim nazivom smjestio se u drugu polovicu osamdesetih, kad je u najviši rang jugoslavenske košarke ušao prvi gorički kolektiv – ŽKK Radnik!
Ženska košarka u našem grad već godinama jedva da postoji, ali u to su doba košarkašice bile u modi. Predvođene trenerom Jadrankom Perlićem cure su izborile ulazak u 1. B ligu i tako ispisale povijest gradskog sporta, a samim time u povijesne knjige ušle su i mlade sportašice koje su potpisale taj uspjeh. Jedna od njih, jedna od najvažnijih, bila je Kristina Lelas Benković, koja je preminula u nedjelju u 53. godini.
Kristina je bila cura iz Kolareve, neobično visoka djevojčica koju je logičan sportski put odveo prema košarci, pa je od 1986. do 1989. rasla zajedno s ekipom koja je obilježila tu epohu goričkog sporta. Bila je silno talentirana, članica kadetske reprezentacije koja je osvojila srebro na Europskom prvenstvu, a u ŽKK Radniku brzo se prometnula u ključnu igračicu. Velikogoričke košarkašice proslavile su naslov prvakinja Hrvatske, a najbolje igračice Radnika, među kojima je i Kristina, krajem osamdesetih otišle su dalje.
Kristina Lelas otišla je u zagrebačku Montmontažu, da bi se uskoro otisnula preko Bare. Studirala je sociologiju i igrala košarku na Oregon Stateu, da bi se s diplomom i velikim iskustvom vratila u Europu i prošla cijeli niz klubova u Turskoj, Izraelu, Mađarskoj, Francuskoj, Rusiji i Španjolskoj, a igrala je i u Južnoj Koreji i Kini. Ukratko, s košarkom je obišla cijeli svijet.
Po završetku igračke karijere, kroz koju je igrala i za hrvatsku reprezentaciju, s obitelji se preselila u Gospić, gdje je radila u Učeničkom domu, ali i kao trenerica u ŽKK Gospiću. Nedavno se vratila kući, u svoju Veliku Goricu, a sad nas je zauvijek napustila…
S obzirom na sve što je prošla, na sve što je postigla, Kristinu Lelas gotovo možemo nazvati najbolje čuvanom tajnom velikogoričkog sporta, jer mnogi njezini sugrađani nisu ni znali da je Kristina naša cura, odrasla u centru grada, a i svi ti njezini uspjesi i dosezi nekako su nezasluženo pali u zaborav. Tek njezinim odlaskom zapravo smo shvatili kakvu smo sportašicu imali u gradu…
Oni koji su je poznavali, njezini sportski suvremenici, reći će da je kao sportašica imala sve što se u sportu mora imati, i ogromnu volju, i htijenje, i borbenost… A izvan parketa, izvan košarke, Kristina će ostati zapamćenja kao pristupačna i vedra osoba koja je zračila energijom i pozitivnošću.
Počivala u miru…
