Ta odluka nije došla preko noći, već dugo znam što želim. U ovom trenutku želim se odmoriti od nogometa i posvetiti se nečem sasvim drugome…, govori Matija Dvorneković (37) zvani Nindža, već više od tri mjeseca privatni poduzetnik.
Dvorneković je legenda HNK Gorice, bio je u klubu od siječnja 2018., četiri i pol godine kao igrač, pa još četiri kao team manager, da bi u ljeto 2026. toj priči došao kraj. Ugovor je istekao, Nindža se pozdravio sa društvom na stadionu i krenuo dalje svojim putem, na svoj način.
– Kad sam završio igračku karijeru, u onih prvih šest mjeseci, imao sam funkciju team managera, ali i puno veći obujam posla. Nismo imali sportskog direktora i moja zaduženja ticala se se tog dijela, što me puno više zanimalo od posla team managera. Nažalost, neke stvari nisu se poklopile, došli smo u grčevitu borbu za ostanak, došao je novi sportski direktor i ja sam ostao samo u ulozi team managera. I brzo sam shvatio da to mene ne zadovoljava, da se u tome ne vidim – objašnjava Dvorneković i nastavlja:
– Iz respekta prema klubu i predsjedniku, odradio sam ugovor do kraja, ali paralelno sam krenuo i s privatnim projektom, tako da sam posljednjih godinu dana bio siguran da ću otići iz kluba. Kad se promijenila i upravljačka struktura u klubu, kad je otišao predsjednik koji me zaposlio, ponestalo je poveznica koje su me držale tamo i ispalo je da odluka na kraju i nije bila toliko teška.
Nogomet je danas, nakon toliko aktivnih godina, samo sporedna stvar.
– Pratim pomalo, više kroz rezultate, ali ne gledam baš utakmice. Uostalom, nisam ih puno gledao ni dok sam igrao nogomet… Odlučio sam se trenutačno maknuti malo od nogometa, došlo je do određenog zasićenja. Treba mi odmor od svega toga, da sam sa sobom sjednem i vidim što me zanima i zanima li me išta u svijetu nogometa. Dat ću si malo vremena, posvetit ću se svom novom projektu… – kaže Matija.
A novi projekt je – turizam! U predahu od nogometa Nindža će upravljati projektom koji se zove “Imanje brodara Tome”.
– Ideja se rodila prije neke tri godine, kad je umrla moja prabaka, koja je doživjela 101 godinu. Do posljednjeg dana živjela je u toj drvenoj, hrastovoj kućici na gruntu u mjestu Šišinec, blizu Pokupskog, sa samoj obali rijeke Kupe, u Sisačko-moslavačkoj županiji. Iz tog mjesta je moja mama, a iz susjednog sela Brkiševine je moj tata. Prabakina drven kuća izgrađena je 1952. godine, a kad je kuća ostala prazna, palo mi je napamet da bi se od toga moglo stvoriti nešto jako lijepo – započeo je Nindža priču o svojoj novoj karijeri.
– U svijetu nogometa sve je uvijek na klimavim nogama i želio sam stvoriti dodatan prihod za obitelj. Uz to, definitivno sam želio sačuvati djedovinu. Da nisam ja to uzeo, kuća bi tamo stajala prazna i napuštena, propadala bi. Kad sad vidiš što smo uspjeli stvoriti, još mi je ljepše i milije oko srca vidjeti da će kuća živjeti i dalje – dodao je Matija.
Postoji i jako dobar razlog zašto se u nazivu imanja našlo brodarstvo.
– Pradjeda se ni ne sjećam, imao sam pet godina kad je umro i pamtim samo neke detalje, ali ovo je njegov grunt. Budući da je zanimljiva i priča oko imanja, odlučio sam se na takav naziv – krenuo je Dvorneković pa otkrio tu simpatičnu priču.
– Pradjed Toma bio je jedini brodar u selu. Budući da je imanje odmah uz rijeku Kupu, uz seosku plažu, vozio je seljake s jedne na drugu stranu, bilo skelom, bilo čamcem, i po tome je bio poznat. Činilo mi se zanimljivim iskoristiti tu priču, na taj način spojiti romantiku i obiteljsku tradiciju, pa započeti novu priču.
Jednom nogometašu, čovjeku koji je cijeli život proveo u sportu, nije bilo lako prebaciti se na potpuno drukčiju vrstu aktivnosti, na građevinu, ali dobro je u ovoj priči to što je taj nogometaš jedan pedantan, vrijedan i ozbiljan dečko.
– Uh, bilo je stvarno naporno proći cijeli taj proces u posljednje dvije i pol godine. Toliko je prošlo otkad sam ja počeo crtati neke svoje ideje na šanku na ulazu u kuhinju. Satima bih sjedio i kombinirao, izmišljao i zamišljao, a kad sam konačno nešto i iskombinirao, odnio sam to svom prijatelju arhitektu. Sljedećih šest mjeseci nisam mu dao mira, jer želio sam tu što prije pretvoriti u stvarnost – prepričava Nindža cijeli proces, koji je u svoju sljedeću fazu ušao uz pomoć strojeva, majstora, prašine i sve ono što je inače sastavni dio svakoga gradilišta.
– Kad je krenula sama gradnja, iziskivalo je to jako puno vremena. Nije me bilo doma praktički od jutra do mraka, sa stadiona bi odmah jurio prema gradilištu… U jednom smjeru to je nekih 40-ak minuta lagane vožnje. Stara kuća je raskopana i razmontirana, složena nanovo i vraćena nazad u malo proširenijem obliku. Mislim da sam uspio sačuvati povijest kuće i imanja sa suvremenim i modernim dodacima, u spoju rustikalnog i modernog – govori Nindža i nastavlja:
– Sama gradnja je bila jako zanimljiva, s hrpom majstora, a ja sam se još dosta dobro i snašao i prilagodio. Stvarno sam se dao i to i brzo sam kopčao neke stvari, zanimalo me sve…
Budući da ga je zanimalo, budući da je takv tip, dobar dio posla bivši je nogometaš radio i sam.
– Jedan od većih zahvata, koji je trajao od kolovoza sve do ožujka, bilo je farbanje kompletne drvenarije. Na kući, unutar kuće, oko kuće… Supruga i ja, povremeno uz pomoć prijatelja i kumova, ofarbali smo tri ruke, a s obzirom da sam ja glava koja je smislila projekt u kojem se drvo vidi gdje god je moguće, to je bio ogroman obujam posla. Ali dobro, želio sam da to bude tako, morao sam biti spreman na to, budući da nisam želio plaćati čovjeka da mi napravi ono što mogu i sam. Uvijek ćeš sam sebi raditi bolje nego netko drugi… – vjeruje Matija.
Što može s nogama dokazivao je tijekom sportske karijere, a sad je pokazao da je vješt i s rukama.
– Radio sam i jedan dio namještaja u kuć od stare hrastovine. Napravio sam komodu za dnevni boravak iz velikog komada debla, a napravio sam i noćne ormariće. Da, bio sam malo i stolar… Čak su se moji i čudili koliko mi dobro ide sa šlajfericom, tako da očito imam neki talent. Uostalom, moj drugi pradjed, ne Toma nego s tatine strane, bio je stolar. I to stolar koji je radio ovu kuću 1952. godine! Eto, očito imam nešto stolarsko u genima…
Pričamo o prekrasnoj kući u atmosferi raja na zemlji, dotičemo se i planova za budućnost na imanju od deset tisuća kvadrata, ali u svemu tome lako se opet vratiti tamo gdje je cijeli život, u nogomet.
– Cilj je najmanje do Nove godine posvetiti se kući, da se sve skupa uhoda, da pokušamo i marketinški napraviti dobru priču od toga, pa ćemo vidjeti. Nisam si zatvorio vrata ni u jednom smislu što se tiče nogometa, ali vrijeme će pokazati hoće li se tu zapaliti neka iskra – kaže Nindža.
Postoji već tu i određena ideja.
– U ovom trenutku sam najbliže tome da pokušam u trenerskom dijelu. To je dio nogometa u kojem se nisam okušao i ne mogu znati hoće li me zanimati. Počeo bih svakako s djecom, da vidim sam sa sobom zanima li me i dalje taj nogometni svijet ili nastavljam dalje u poduzetničkom smjeru – otkriva Dvorneković i nastavlja:
– Nakon završetka karijere nije me vukao trenerski posao, ali kroz godine se mijenjaju pogledi na stvari. Tad sam imao neku svoju viziju, ali nakon što sam prošao sve što ovo zadnjih godina, nekako mi se čini da bi rad na terenu za mene ipak bio bolji izbor. Imam puno prijatelja koji su treneri, svi oni već me dugo nagovaraju da krenem u tom smjeru, a najviše to potencira moj kum Ivan Prelec. U svakom slučaju imam od koga učiti, od koga tražiti savjet i mišljenje, jer tu su i Klaf, i Cico, i Milka… Ali ponavljam, moram se ja prvo dogovoditi sam sa sobom – zaključio je Matija.
Zasad, nogomet je na odgodi…
