Razmišljala sam o ovoj temi predugo i nisam sigurna da li joj je uopće mjesto u „vrućim temama“, ali nakon razgovora s nekim meni važnim ljudima, ipak je pala odluka da napišem koju „pametnu“.
Svi mi manje-više znamo što su ovisnosti. Kad govorimo o njima na pamet nam padaju ovisnosti o drogama, alkoholu, cigaretama, kocki, sexu, kupovini… Da, to su loše ovisnosti, pa čak i ova ovisnost o sexu nije dobra jer, budimo realni, ničega previše nije dobro. Zar ne?
I tako kroz razgovor s ljudima došli smo do zaključka da postoji još nešto što razara veze i brakove, a da to ne možemo nazvati ovisnošću. Riječ je o navikama.
Da, definitivno nećemo pisati o ovisnostima jer oni povlače negativnu konotaciju, a to nam nakon produženog vikenda ne treba. Sama činjenica da su neki od nas 4 dana bili slobodni provesti ih kako nam odgovara, dovoljna je da uspori užurbani povratak u okrutnu realnost ljudskih odnosa, koja nije uvijek tako lijepa ni ugodna.
Ajmo, priča. Tako ću vam najlakše objasniti o čemu govorimo.
Dakle, zamislite bračni par srednjih godina. Ona stalno negdje juri i žuri, hendla 3 djece, radi od kuće i misli da je to baš super fora jer nema vremena putovati do ureda i nazad, a ne kuži da bi joj to putovanje zapravo napravilo kontrolu u životu. Kako to mislim? Pa eto iz vlastitog iskustva. Kad sam radila od kuće, Zoom sastanci su se održavali u svim glupim i „van radnog vremena“ terminima i ja bi čekala pred mobitelom ili glupim laptopom da sastanak počne. Kuća bi bila uredna, ručak skuhan i sva ta robovanja koje si same namećemo, bila su odrađena, ali po cijenu čega? Po cijenu mog vremena. A od kad sam opet u uredu, na raspolaganju za posao u sam u stvarnom radonom vremenu od 8-16 sati i teško da ćete me nakon 16 sati čuti da pričam o poslu, jer posao ostavljam ispred vrata doma. Jer to tako mora biti.
I tako naša, nazovimo ju Iva, juri bezglavo po kući misleći da ima sve pod kontrolom, dok zapravo nema.
Ima ona muža. O da. Zvat ćemo ga Boris. Boris radi u firmi od 9-17 sati, dođe doma s novinama pod pazuhom, pojede ručak koji je ona u pauzama bezglave jurnjave po kući napravila, ponekad prigovori, a rijetko pohvali i ode leći. Jer, to mu je navika. Malo odmoriti poslije posla i ručka. Bravo Boris, i ja bi tako. Ali, kriva je Iva, jer ga nije naučila drugačije. I sad, rekao bi čovjek, Boris kad digne dupe s kauča, oko kojeg nije smjelo biti dječje galame jer „tata je umoran i treba mu odmor“, pomoći će Ivi, pitat će ju što treba ili će po nekom ranije dogovorenom rasporedu znati da je njegovo vrijeme da razvozi klince na treninge i bez pitanja bi to trebao obaviti. Ali, ne. Ne treba naš Boris to, jer Iva će. Naime, ona radi od kuće, čoha se po cijeli dan i može naša Iva to bez problema, jer ona tako kaže. A tko je Boris da kaže Ivi da ona nešto ne može? Boris je pametan i odluči ne smetati. I sad naš Boris ima neke opcije kako ne bi smetao svojoj drago Ivi u bezglavoj jurnjavi životom. Može uključiti TV i bjesomučno upiti neku super važnu utakmicu neke ŽNJ lige koja je napeta dečkima s kojima se družili ili recimo prožvakati neku novu seriju na Netflixu ili recimo raspaliti gaming turnir u nekoj od poznatih igrica. E, to bi lijeni Boris napravio. Ovaj naš je aktivan i on voli nogomet i nema tu ništa loše, neka voli. I sad budući da Ive nema jer juri s klincima po treninzima, u nabavi je namirnica, plaća račune u pošti i možda, samo možda sjedne s frendicom na brzopoteznu kavu dok čeka klince da odrade obaveze, naš Boris oformi ekipu isto takvih Borisa koji nemaju obaveza kod kuće i dečki fino sebi iznajme teren i krenu druženja. Prvo, nogač jednom tjedno, pa ubrzo to bude dvaput i triput…Kužite kamo idem s ovime?
Nemam ja ništa protiv da se dečki druže i da su fizički aktivni, jer pobogu, zdravlje je na prvom mjestu. Ali, imam puno protiv toga što im to postane navika. A navika se teško riješiti.
I tko je kriv što je Borisu 3-4 puta tjedno nogač (izbivanje od kuće i druženje s obitelji pri čemu se troše i određene količine novaca), postao navika u kojoj uživa?
E, pa dragi moji, kriva je Iva. Nitko drugi. Da samo mi odgajane tako da je muškarac tu ne samo da osigura krov nad glavom, već da sudjeluje u svom procesima koji se odvijaju u domu (ne kući), tada ne bi bilo Borisa s navikama koje s vremenom postaju problem. A da jesu problem ili će tek postati, to je neminovno. Ivi će kad-tad doći iz dupeta u glavu da je Boris tu samo sa žlicom u ustima i daljinskim u rukama i tad će početi ono što mi žene znamo najbolje – njurgati, zanovijetati, prigovarati. Da, da…majstorice smo u tome.
Ipak su nas nečemu dobrome naučili u životu, samo što mi to ne razumijemo dok nije prekasno.
Sve što radiš, radiš sebi! – meni je baka to često govorila.
Pametno je zborila i kad je rekla da muški znaju i opeglati i oprati i skuhati, ali pobogu, pa ja to mogu bolje. I gdje smo sad? Razvod do razvoda…
Ima puno navika koje baš zato što zahtijevaju ulaganje vremena baveći se nečime drugim, a ne obitelji, mogu razoriti obitelj.
Da vas čujem…Imate li vi neku? Priznajete li da je vaša navika opasnost?
I za kraj, nije samo Iva kriva. Kriv je i Boris jer je to dozvolio. Muški…
Do iduće srijede, ne zaboravite da je vrijeme nešto što nema cijenu, što ne možemo nikad vratiti i ako ga poklonite pravim ljudima i aktivnostima, bit će pametno utrošeno.
Voli vas vaša Nevena
