Razgovarali: Gianna Kotroman i Matko Mihaljević
Dok njegovi vršnjaci ujutro biraju majicu i traperice, Roko Turkalj veže kravatu, provjerava je li crta na hlačama dovoljno oštra, stavlja šešir i kreće u školu.
Velikogoričanin čiji je ormar gotovo potpuno preselio u tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća sve je zapaženiji i na društvenim mrežama, a nama je otkrio zašto vintage odjeća za njega nije kostim, gdje pronalazi desetljećima stare komade i zašto vlastitu pomadu za kosu izrađuje prema receptu iz 1930-ih.
Dovoljno je da prošeće Velikom Goricom u hlačama visokog struka, košulji, sakou, kravati i šeširu pa se prolaznici počnu okretati. Neki pomisle da se u blizini snima film, drugi da je riječ o kostimu, a poneki ga već prepoznaju s Instagrama i TikToka. No Roko se nije odjenuo za snimanje niti za posebnu priliku. Tako ide u školu, na kavu, u šetnju gradom, a uskoro će, naravno, i na vlastitu maturalnu večer.
Kad prođeš gradom tako odjeven, ljudi se sigurno okreću. Što najčešće pomisle?
– Najčešće me prvo pitaju snima li se neki film. Onda im kažem da se zapravo ništa ne snima i tu nastane mala zbunjenost jer im nije jasno koja je onda svrha svega toga. Misle da je to nekakva gluma, da sam se odjenuo samo radi fotografiranja ili snimanja.
Kad im kažem da se tako stvarno oblačim svaki dan, da tako idem u školu, na kavu ili u grad, onda im postane jako zanimljivo.
Otkad sam počeo snimati za Instagram i TikTok, u početku više kao hobi, sve se dosta brzo razvilo. Sad mi se događa i da me ljudi prepoznaju na ulici. To mi je još uvijek malo neobično. Čudno je kad shvatiš da te netko zna samo zato što te vidio na internetu.
Kažeš da se tako odijevaš i za školu. Kako su reagirali tvoji prijatelji i kolege?
– To se kod mene zapravo razvijalo godinama. U prvom razredu bile su to traperice i košulja. Onda sam prešao na hlače na crtu, a negdje krajem drugog razreda počeli su sakoi. U početku je to bilo više moderno-klasično.
Od trećeg razreda krenuo sam baš prema povijesnoj modi. Šire kravate, sakoi i odijela kakva su se nekada nosila, kaputi, aktovka…
Tako da nije bilo da sam se jedan dan pojavio potpuno drugačiji. Ljudi oko mene imali su vremena naviknuti se na svaku novu fazu.
Ipak, tako upečatljiv stil sigurno donese i poneki negativan komentar?
– Naravno. Ljudi su često dosta okrutni, a pogotovo na internetu. Dobijem i ja razne komentare, ali uglavnom su to stvarno gluposti koje nije ni vrijedno ponavljati.
Netko mi, primjerice, napiše: „Izgledaš kao da si izašao iz prošlog stoljeća.“ A ja si mislim: Pa to mi je kompliment! Upravo je to ono što želim postići.
Što te uopće privuklo baš modi 20-ih, 30-ih i 40-ih godina?
– Prvenstveno elegancija. Uvijek me fasciniralo kako su ljudi izgledali, njihovo držanje i koliko su pažnje posvećivali odjeći.
Nije bilo ono: probudiš se, obučeš prvo što nađeš i izađeš iz kuće. Ljudi su bili sređeni. Naravno, ne treba idealizirati cijelo to vrijeme, ali taj vizualni dio meni je uvijek bio jako lijep.
Kad danas gledamo stare crno-bijele fotografije, vidimo ljude koji su sređeni od glave do pete. Meni je zanimljivo pokušati dio tog izgleda vratiti u današnje vrijeme.
A gdje uopće pronađeš odjeću staru nekoliko desetljeća?
– Kod nas je dosta teško pronaći stvarno stare i originalne komade, a kad ih pronađeš, cijene znaju biti jako visoke.
Jednom sam otišao u Stockholm s gotovo praznim velikim koferom i vratio se s njim potpuno punim. To mi je bilo kao kad se nekad išlo u Trst po robu. Meni je Stockholm moj Trst.
U Švedskoj sam pronašao originalnu odjeću iz četrdesetih, kravate iz tridesetih i razne druge komade. Neke stvari platio sam po 10 ili 20 eura, dok bi nešto slično kod nas, ako ga uopće pronađeš, moglo koštati i oko 150 eura.
Tamo se očuvalo puno više takvih stvari pa je izbor potpuno drugačiji.
I među tim stvarima našlo se nešto posebno za maturalnu večer?
– Da, već sam spreman! Kupio sam i odijelo koje planiram nositi na maturalnu.
Zapravo sam ga već nosio na plesnjaku na Zrinjevcu. Plesnjaci su mi jako dragi. Kad nekoga prvi put nagovaram da ide sa mnom, obično čujem: „Pa tamo plešu samo stariji ljudi, što ćemo mi tamo?“
Onda dođemo, otplešemo jednu ili dvije pjesme i nakon toga ta ista osoba više ne želi doma.
Uz toliko košulja, odijela i hlača na crtu nameće se jedno praktično pitanje. Tko to sve pegla?
– Košulje i takve stvari uglavnom mama. Ali hlače sam morao naučiti peglati sam.
Hlače na crtu treba peglati otprilike svaka dva dana ako želiš da ta crta stvarno lijepo i svježe izgleda.
Tako da, da, vintage stil znači i dosta peglanja.
Ni frizura ti nije baš iz 2026. godine. Kako postižeš taj starinski izgled?
– Pomadu radim sam, i to prema receptu iz tridesetih godina.
Koristim pčelinji vosak, vazelin, bademovo ulje i malo kolonjske vode zbog mirisa. Sve se to rastopi i napravi se pomada.
Jedini je problem što se užasno teško ispire. Kosu treba prati pet ili šest puta da bi stvarno sve izašlo. Ali funkcionira.
Zvuči kao da bi spremanje ujutro moglo trajati cijelu vječnost. Koliko ti zapravo treba prije škole?
– Ništa više nego bilo kome drugome. Samo stavim stvari na sebe i to je to.
U školi su mi znali govoriti: „Pa zar ti nije lakše samo navući trenirku?“ Meni zapravo nije jer imam možda jednu dugu trenirku, nekoliko majica i dva para traperica. To mi je sve negdje na dnu ormara.
Odijela, košulje i hlače vise mi uredno na vješalicama. Uzmemo li to tako, meni je brže uzeti odijelo. Operem zube dok kopčam košulju, kravatu zavežem za nekoliko sekundi i spreman sam.
Naviknuo sam se na to. Meni je to danas najudobnija odjeća.
Dakle, stvarno bi prije izabrao odijelo nego traperice?
– Definitivno. Toliko sam se naviknuo na hlače visokog struka da su mi stvarno udobnije od traperica.
Naravno, ako sam cijeli dan kod kuće, mogu ostati u trenirci ili majici. Ali ako izlazim iz kuće, onda su to gotovo uvijek barem hlače na crtu i košulja.
Koliko dugo već živiš ovakav stil?
– Baš intenzivno, odnosno ovu povijesnu modu kakvu sada nosim, otprilike godinu do godinu i pol.
Ali cijela priča traje puno dulje jer se, kao što sam rekao, sve razvijalo postupno. Nisam preko noći odlučio da ću se oblačiti kao u tridesetima.
Učenik si Hotelijersko-turističke škole. Upravo je ondje, kažeš, krenula i priča s društvenim mrežama?
– Da. Zapravo me jedna profesorica iz škole potaknula na snimanje.
Otišli smo jednom na kavu i ja sam joj govorio da zapravo ne znam što bih jednog dana radio. Nisam siguran da se želim baviti turizmom, ne vidim se ni kao konobar.
Onda mi je profesorica rekla: „Pa kad se već tako oblačiš, zašto to ne bi snimao? To je nešto drugačije, nema baš takvog sadržaja na hrvatskom i regionalnom tržištu.“
Meni je prva reakcija bila: dobro, upalim kameru i što onda?
Na kraju sam ipak krenuo i pokazalo se da je ljudima upravo ta drugačijost zanimljiva.
Imaš li neki modni savjet koji vrijedi bez obzira na to nosi li netko odijelo iz tridesetih ili trenirku iz 2026.?
– Odijelo ne čini čovjeka, to definitivno stoji. Ali prvi dojam ipak postoji.
Mislim da nije stvar u tome da svi moraju nositi odijela. Stil je osoban. Bitno je kako se čovjek osjeća u onome što nosi i kako se ponaša.
Stigao si nam sa slamnatim šeširom. Iza njega, naravno, postoji cijela priča?
– Naravno. To je vrsta slamnatog šešira kakav povezujemo, primjerice, i s gondolijerima, a takvi su šeširi bili vrlo popularni od kraja 19. stoljeća pa tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća.
Nekad su pravila odijevanja bila puno stroža nego danas, pa je čak i vrijeme u godini određivalo kakav se šešir nosi. Ljeti su se nosili slamnati šeširi, a poslije se prelazilo na toplije.
Postoji i poznata priča iz New Yorka iz 1922. godine kada se običaj prestanka nošenja slamnatih šešira pretvorio u pravi kaos. Mladi su ljudima skidali i uništavali šešire, a sve je završilo uličnim sukobima.
Čini se da se tvoja ljubav prema tom razdoblju ne zaustavlja na odjeći. Tu je i glazba?
– Da, glazba mi je jako važna. Volim stare pjesme jer dodatno stvaraju tu atmosferu starog Zagreba i vremena koje me zanima.
Za kraj sam zato poželio Andriju Konca i pjesmu „Zar ne znaš“. Konc je bio jedan od najpoznatijih pjevača svojega vremena. Nastupao je u kazalištu i na radiju, snimao ploče i stekao veliku popularnost, a njegova je karijera tragično završila 1945. godine.
Neke pjesme povezane s njegovim repertoarom danas mnoge podsjećaju upravo na glazbenu atmosferu staroga Zagreba i film „Tko pjeva, zlo ne misli“. Zato mi se činilo lijepo završiti razgovor upravo njime. Da na trenutak vratimo malo tog zvuka starog Zagreba i jedne gotovo zaboravljene ere.
Kad Roko Turkalj izađe iz kuće u odijelu, s kravatom, šeširom i aktovkom u ruci, nekome će možda izgledati kao da je zalutao iz stare crno-bijele fotografije. Njemu je to, međutim, sasvim običan dan. Dok se moda oko njega mijenja iz sezone u sezonu, on ostaje vjeran desetljećima koja su odavno prošla.
A ako ga sljedeći put sretnete na goričkim ulicama i učini vam se da je stigao ravno iz tridesetih, ne brinite. Niste promašili stoljeće. To je samo Roko.
