Postoji li to uopće? Savršeni partner…
Često se u životu susrećemo sa rečenicama tipa:
„Svako ima svoju srodnu dušu.“
„Svaki lonac ima poklopac“
„Svaka rupa ima zakrpu“
Odnese li se te izjave na isto? Ne znam, ali ja znam da ne žalim biti ni lonac ni poklopac, pa ni krpa ni zakrpa.
Znate da ne postoji savršeno, zar ne? Svi imamo ukuse i sklonosti i prema čemu se krećemo, što smatramo seksi i privlačnim, od vanjskog prema unutarnjem, od tipa tijela do osobnosti do samopouzdanja i emocionalne inteligencije i tako dalje. Svi imamo sklonosti i to je dobra stvar, ali ako jurite za savršenim, bit ćete razočarani i na kraju usamljeni jer savršeno – ne postoji. To je iluzija stvorena oglašavanjem i fantazija koje smo držali otkako smo lijepili postere svojih tinejdžerskih zaljubljenih na zid naše spavaće sobe.
U svojih skromnih 45 godina života susrela sam samo jedan par za koji sam mogla reći da su stvoreni jedno za drugo. Bar sam tada tako mislila. Svoj stav o ovome sagradila sam na činjenici da je ona pripremila ručak i postavila stol, a on je nakon ručka pospremio suđe sa stola i oprao ga. Reklo bi se da je to dobra sinergija.
Međutim, ono o čemu ja tada nisam razmišljala, a danas kao majka i domaćica razmišljam, vrti se oko svega ostaloga vezanog uz taj ručak. Da bi uopće došli do tog ručka, prethodno je trebalo: dogovoriti termin s gostima, uskladiti svoje obaveze sa vremenom pripreme kuće i ručka, pospremiti kuću, napraviti meni koji će zadovoljiti sve pozvane, kupiti namirnice i donijeti ih kući, skuhati, urediti sebe da izgledaš reprezentativno…
I onda kad sve to napraviš i napokon sjedneš da pojedeš taj ručak, noge ti otpadaju od stajanja, vidiš krajičkom oka prašinu u kutu i nadaš se da ju gošće nisu vidjele, jer svi znamo koliko smo „zločeste“ pa instinktivno tražimo manu svakoj domaćici, budeš zabavna tijekom ručka da ne ispadne da si „namćor“ baba pa da se gosti ne osjećaju da smetaju…i nakon svega toga, on se digne i pokupi suđe i stavi ga u perilici uz komentare gostiju:
To je pravi muž! Daj ga pogle kak je dobar! Zvijezdu s neba bi joj skinuo.
Izgovarajući sve to ne znaju da si ga mjesec dana molila da zamjeni žarulju u plafonjeri, jer ju ti ne znaš skinuti, i da si ju na kraju sama zamijenila.
Da si godinu dana molila da se isprazni šupa i napravi mjesta za zimnicu i da si na kraju to sama napravila.
Da svaki dan moliš da se ne skida ko zmija, nego da prljavi veš baci u košaru za veš, a ne pokraj ili na nju.
Da se WC daska može spustiti i da se pri tome neće ništa strašno dogoditi..
Da je i on išao u školu i može pomoći djetetu sa zadaćom…
Da i ti radiš 8 sati dnevno i ne dolaziš doma sa novinama pod pazuhom, nego vučeš vrećice iz nabavke gdje te čeka drugi posao i da ti nije baš zgodno sad ne usisavati zato što bi se on malo odmorio, jer ni veš se neće sam u mašinu staviti….i tako dalje i tako bliže, da ne nabrajam.
Dakle, iza svake slike, postoji niz predradnji da se do te slike dođe. I ovisno o iskustvu, mijenja se i kut gledanja.
Danas, nakon 17 godina braka i nešto loših veza prije toga, mogu reći da ne vjerujem da postoje srodne duše kakvima nas filaju knjigama i filmovima, da ne postoje savršeni parovi koji bezgrešno i po propisanim standardima žive i budu sretni.
Po meni je srodna duša netko tko mi daje slobodu, tko me ne guši glupim pitanjima, tko me ne opterećuje problemima ako vidi da me to uopće ne zanima, tko me nasmijava i tko mi ne smeta. Jer, ja nisam rođena da bi bila samo nečija žena, majka, sestra ili kći, ja sam rođena da živim svoj život, da sama biram svoj put, a svi koji se na njemu nađu su ili dobrodošli pa ostaju, ili ih sprašim u troskoku.
Nisam oduvijek ovako razmišljala, ali vjerujem da mi iskustvo daje drugačiju perspektivu i da zato žene nakon 45. rođendana naprave promjenu u odnosima sa ljudima oko sebe i okrenu se više sebi. Jer, 45 godina je i puno i malo, a nekom tek pola puta.
Ljudi nisu savršeni, ali odnosi su savršeni, savršeni životi u nesavršenostima.
Ukratko, odnos s pravom osobom olakšat će vam život, brak s pogrešnom možda vas neće ubiti, ali će negativno promijeniti tijek vašeg života.
Ali ključ sretnog braka i možda sretnog života je da budemo sigurni i udobni u saznanju da nećemo uvijek biti sretni.
Zato dragi moji, ne tražite srodnu dušu, tražite nekog to će vam dozvoliti da idete putem kojim vi mislite da je za vas najbolje, isto kao što će i on/ona ići svojim putem.
Teško je naći takvu dušu, ali ja vjerujem da svako od nas sam kroji svoju sudbinu, pa tako i odabirom životnih partnera.
Mogla bi o ovome danima, pa ako imate volje za raspravom ili dokazati mi da sam u krivu, javite se.
Voli vas vaša Nevena
