Stolić ispred kutne garniture prepun je medalja, sve ni ne stanu na tu impresivnu hrpu, dio ih je sreću morao potražiti na kauču. Odmah preko puta, u regalu pokraj televizora, uvijek na pogledu, sve je puno pehara. A nekoliko koraka dalje, na stolu u blagavanonici, šahovska ploča. I lopta. Nogometna, jer to je naša priča, ali tu je i košarkaška, na sušenju je taman kimono, u ormaru pospremljene sportske tenisice svih veličina, kopačke…
Tako to, u kratkim crtama, izgleda u kući obitelji Kos. Dobro, novinar je došao u goste, zato je scenografija bila nešto potpunija, nije baš da inače žive u moru medalja, ali slika je to koja najbolje opisuje ovu skladnu obitelj.
– Ovdje jedino ja nisam osvajala medalje – sa širokim osmijehom kaže ponosna mama Kristina.
Suprug Bruno je šahist, maratonac, triatlonac nogometaš, kći Maja je šahistica i atletičarka, a sin Nikola… On je, zapravo, i razlog zašto smo se okupili oko stola sa šahovskom pločom i nogometnom loptom u kombinaciji. Nikola ima 14 godina i aktualni je prvak Hrvatske u ubrzanom šahu, ali i najbolji strijelac lige pionira u dresu NK Mraclina!
– Što mi je draže? Nogomet. Puno, puno draži – uvodno kaže Nikola, sramežljivo i samozatajno, ali bez ikakve dvojbe.
I to cijelu ovu priču, zapravo, čini još posebnijom. Nikola Kos, naime, prvak države u šahu postao je bez treninga!
– Da, točno tako. Već neko vrijeme puno sam više posvećen nogometu, pa uz školu i ne ostane previše vremena. Tu i tamo riješim neke šahovske zagonetke na internetu, odigram poneku partiju… Ali rijetko, jako rijetko – priznaje Nikola i nastavlja:
– Odemo na turnire svejedno, cijela obitelj, to nam ispadne kao dobar izlet, pa smo tako išli i ovoga puta. A na kraju je ispalo da sam postao prvak Hrvatske.
Dobio sam prve tri partije, pa remizirao s prvim nositeljem i tu sam shvatio da bih mogao biti prvi. Jednu partiju sam i izgubio nakon toga, ali izgubio je i on, pa je prvo mjesto na kraju stvarno bilo moje. Nitko mi nije vjerovao da uopće ne treniram, mislili su da lažemo…
– A ja mislim da je zadnji pravi trening odradio 2019… – ubacuje se sa smiješkom mama, a onda i tata Bruno:
– Kad djeca krenu igrati šah, puno toga ovisi o talentu, odnosno inteligenciji. I to ide do neke granice, no vrlo brzo dođe do toga da je rad, odnosno trening, puno važniji od talenta. Ali evo, on i dalje može pobjeđivati s jako malo rada i očito puno talenta. Na prvenstvo Hrvatske dolaze djeca koja treniraju po dva-tri sata na dan, s privatnim trenerima, a on je bio ispred svih njih.
I zna tata dobro o čemu priča, jer riječ je o čovjeku koji je aktivno uključen u svijet šaha.
– Doveo sam ga na jedan trening, trener je morao otići i zamolio je mene da ih malo pripazim. Kao, igrao si i ti šah, znaš te stvari… I tako sam ih pripazio, pa im uskoro postao trener, zatim i aktivan igrač, a na kraju i predsjednik kluba. Eto, tako je to završilo. A samo sam došao dovesti sina na trening – smije se Bruno.
Tata je, zapravo, i neka vrsta sportske vodilje svom sinu. A tu pričamo o cijeloj seriji sportova u kojima su se obojica okušala. Bruno je igrao šah, pa je i Nikola krenuo na šah. Tata je počeo trčati, pa je i sin počeo trčati. Kos senior prebacio se na triatlon, pa je na triatlon krenuo i Kos junior. Tata je igrao nogomet, pa je i sin završio na nogometu…
– Igram za pionire Mraclina, ali i za juniore, iako sam za to premlad, potreban je poseban liječnički pregled, jer ipak su to dečki stariji pet, šest godina od mene.
Ali nije mi problem igrati ni s njima, čak je i zanimljivije nego za pionire – priča nam Nikola, opet skromno, jer prešutio je jedan zgodan podatak.
– Evo, baš je nekidan zabio tri gola za juniore. Ukupno nekih sedam-osam ove jeseni, iako je igrao samo par utakmica – ubacuje se zato tata.
Uz onih 20-ak u ligi pionira, bilo je to dovoljno da Nikolu “snime” ljudi iz HNK Gorice. Tamo je i krenuo u nogomet, pa se nakon nekog vremena prebacio u Mraclin, kod trenera Tomislava Škrinjarića, svog bivšeg profesora tjelesnog. I pokazao da mu je mjesto u omladinskoj školi našeg prvoligaša.
– Pozvali su ga na pripreme, krenut će od sljedeće polusezone s Goricom, pa ćemo vidjeti kako će to ispasti. Nama je kao roditeljima, naravno, ključno da ni u jednom trenutku ne zanemari školu – ističe otac.
A ni s tim nema problema. Planovi za srednju školu tek se slažu u glavi ovog nekonvencionalnog osmaša, opcija je puno, jer odgovor na ono klasično pitanje “što želiš biti kad odrasteš?” danas je samo jedan.
– Nogometaš! – odgovara Nikola.
Sve to sluša i seka Maja, dio medalja sa stolića je i njezin, što iz trčanja, što iz šaha. I ona je bila na prvenstvu Hrvatske, zajedno s bratom, osvojila je sjajno četvrto mjesto, što je samo dodatna potvrda o kakvoj se sportskoj obitelji radi.
– Sa četiri godine je krenuo sa šahom, a već do škole bavio se još i trčanjem i triatlonom. Jedva je plivao, a išao je na triatlon. I osvajao medalje, ima valjda 50 medalje iz tog vremena. Dvije godine trenirao je i judo u Pinkiju, a ja sam uvjeren da mu je sve to pomoglo i kasnije za nogomet, koji je počeo trenirati s desetak godina – prepričava tata.
– I nikad me ni na što nije trebalo tjerati. Na ništa osim na školu – dodaje Nikola kroz smiješak pa gleda prema mami, koja vrti glavom…
U šahu će, kaže, ostati dok ide na ovakav način, lagano i uspješno. A s nogometom, s druge strane, nema šale..
