Advent u Gorici i ove se godine ukazao u uobičajno impresivnom izdanju, park koji nosi ime Plemenite opčine turopoljske potvrdio se kao idealan izbor za lokaciju, a promjena u odnosu na prošle godine je raspored ugostiteljskih kućica i njihov broj. Nešto ih je manje, a jedna od njih nosi i naziv koji evocira uspomene: Mini Cabana.
Naravno, iza pulta stoje braća Bergman, Roman i Danijel, koji su u onoj nekadašnjoj, pravoj Cabani, gotovo desetljeće i pol okupljali cijeli niz generacija Goričana.
– Ide posao, unatoč nekim kišnim danima, svi skupa imamo razloga biti zadovoljni – govori stariji brat Roman na početku kave koja je dogovorena sa ciljem da se vratimo unazad.
– Dosta je ljudi koji vide natpis na kućici, pa krenu s nama u priča o danima u Cabani… Ima čak i situacija da nam neki dragi ljudi iz tog vremena sjednu za pult, baš kao nekad za šank, pa priča krene – smije se Roman.
Donijet će to i poneku tešku noć, jer uspomene je najljepše evocirati dok grlo nije suho, sve to skupa potraje i do sitnih sati, a usput i probudi emocije.
– Nemam što skrivati, emotivan sam kad se priča o Cabani. Bilo je to posebno vrijeme, neki drugi đir u gradu, a mi smo bili u situaciji da nam svi frendovi dolaze na posao. I da se jako dobro zabavljamo u svemu tome – kaže Roman prije nego što se film odvrti sve do samih početaka, u dalekim krajevima.
– Godinama sam imao želju otputovati na Kubu, a kad sam to konačno i uspio, kad sam došao u Havanu, prvi kafić u koji sam sjeo zvao se Cabana. Bio je to onaj pravi kubanski đir, sa slikarima amaterima ispred, a na jednoj od slika bio je baš taj kafić. Kupio sam odmah tu sliku, a kad su me pitali što će mi, odgovorio sam: “Kad jednog dana otvorim kafić u Gorici, zvat će se Cabana!” Godinu poslije to se i dogodilo, a slika je godinama bila na šanku – prepričava Roman.
Bilo je to u veljači 2003. godine, tad je krenula priča o Cabani, koja je veliki uzlet doživjela već istoga ljeta, nekoliko mjeseci poslije.
– Interijer smo uređivali, bilo je tu hrpa suvenira koje sam kupovao na putovanjima po Južnoj Americi i Africi, ali najveća prednost nam je bila teresa. U tom trenutku imali smo najveću terasu u Gorici, smještenu u zelenilu, a kako nismo imali love, umjesto stolica smo imali i panjeve, i jastuke na podu… Ljudima se to svidjelo i počeli smo jako dobro raditi – prisjeća se Roman lijepih početaka.
I za čas je Cabana postala jedan od najposjećenijih mjesta u gradu, kako za dnevne kave, tako i za večernje izlaske. Tu se se brojni Goričani upoznavali, zaljubljivali, provodili s društvom, odrastali.
– I ovih nam dana znaju prići ljudi i reći da su u Cabani upoznali današnjeg muža, odnosno ženu. Gomila je takvih, iako će neki reći da im je Cabana ostala u lijepom sjećaju zbog toga, a neki unatoč tome, ha, ha… – kaže Roman.
U zlatnim vremenima morao je zapošljavati i po deset konobara, večeri su znale “gorjeti”, a sve to iz jednog su ugla promatrala dva krokodila! Čak su i mnogi koji nisu bili iz Gorice čuli su za “onaj birc s krokodilom”.
– Ta dva krokodila kupio sam potpuno legalno, u ZOO shopu, po svim pravilima. Nazvao sam ih Nestor i Maria, po glavnim junacima iz novele “Beautiful Maria of My Soul”, bili su prava atrakcija, a ja sam ih čak u početku i hranio iz ruke. Međutim, ubrzo nam se nakačio Luka Oman iz Društva za zaštitu životinja, a malo potom Maria je pojela silikon s ruba akvarija i završila na operaciji. Veterinari su se oduševili, budući da nikad prije nisu operirali krokodila. Nažalost, malo nakon operacije je uginula, a Nestor je od tog trenutka počeo umirati od tuge. Doslovno se ponašao kao biljka i naposlijetku također uginuo – prepričao je svoju krokodilsku štoriju Roman.
Budući da je posao išao iznad svih očekivanja, da su gužve bile konstantne, Roman i Danijel su odlučili proširiti prostor u kojem je nekoć ranije bila također kultni kafić Devetka.
– Puno smo u sve to ulagali, nadograđivali, smišljali nove sadržaje, a ljudi su i dalje dolazili, imali smo i svirke… Naravno da sa svim tim dođe i dobra zarada, čovjeka to malo i ponese, tako da mi je danas žao jedino što nisam bio deset godina stariji u tom trenutku. Pazi, kad smo otvorili ja sam imao 25 godina, a Danijel 18. Naravno da bi danas neke stvari radio drukčije, u nizu detalja – priznaje Roman.
Uspon Cabane, njezin vrhunac, trajao je više od desetljeća. Godine su to dobrih tuluma, bilo onih “običnih”, ničim izazvanih, bilo na svirkama, dočecima Nove godine. A onda se, u nekom trenutku, počeo događati pad…
– Došla je kriza, s njom i zabrana pušenja, a tu su počeli i naši problemi. Uz to, zavladali su i narodnjaci, na red je došla nova generacija, ekipa koja ne sluša urbanu glazbu… Ljudi koji su godinama dolazili u Cabanu su se poženili, dobili djecu, promijenili način života, a realno je reći i da je došlo do zasićenja.
Pokušala su braća Bergman i s preuređenjem, prvo jednim pa onda i drugim, tražili su način kako se održati u poslu, ali krajem 2017. došlo je vrijeme za konačan kraj.
– Nije više bilo smisla. Radili smo kao konji, a bez ikakvog pomaka, stalno oko nule. I jedan dan sam došao do svoje ekipe i rekao: “Gotovo je, zatvaram!” Ljudi su bili u šoku, ali to je bilo jedina mogućnost. Teško mi je bilo donijeti tu i takvu odluku, skoro 15 godina bio sam u tome u varijanti “24/7”, u tolikoj mjeri da mi je i bivša supruga znala reći da nisam u braku s njom nego s lokalom… Ali eto, došao je kraj i te priče – sjetan je i danas Roman.
Brat Danijel otišao je nakon toga raditi u SAD, kasnije i u nekoliko goričkih ugostiteljskih objekata, a Roman se zaputio prema Dubrovniku. Radio je ono što najbolje zna, vodio noćne klubove, pa se prebacio u hotelijerstvo, malo i u menadžment… Kad prođe Advent, vratit će se u svoj uobičajni ritam, pri čemu će se možda još snažnije aktivirati ideja o nekom novome mjestu koje će okupljati.
– Hoću li opet nešto otvoriti? Nije nemoguće, otvoren sam za sve opcija, ali prilično sam siguran da se nešto poput Cabane teško može ponoviti…
U lokal na rubu parka Franje Tuđmana, nekad davno Devetku, zatim njegovu Cabanu, a danas Caffe bar Park, ne zalazi.
– Iskreno, otkad smo izašli, u ovih šest godina, bio sam tamo samo jedanput, i to kad su me zvali da dođem pomoći oko tehničkih stvari. Pamtit ću još dugo taj prostor po Cabani – završio je našu kavu Roman pa odjurio dalje, u nabavku.
U “Mini Cabani” posla ima svaku večer, treba pripremiti buncek, kobase i ostale zimske radosti, koje će upotpuniti neka dobra poznata lica za pultom. Baš kao nekad za šankom.
