Kapetan Mijo Šarić sljedećeg jutra već je bio na svom radnome mjestu, na benzinskoj postaji na ulazu u Veliku Goricu, desetka Luka Sedlaček odrađivao je svoje u banci u kojoj je zaposlen, golman Leon Išek morao je ustati ranije zbog sastanka vezanog uz posao trenera golmana u ŽNK Dinamu… A po goričkim kafićima pričalo se samo o njima. Samo o Kurilovcu, samo o pobjedi koja je ušla u povijesne knjige.
Istra 1961 stigla je na Udarnik uvjerena u jednostavan prolazak dalje, ali svi ovi momci imali su malo drukčije planove. Na čelu sa Senadom Harambašićem, u životu izvan nogometa zaposlenikom gradske uprave.
– Kako sam si oslobodio srijedu? Pisao sam dan godišnjeg, što drugo… – rekao je Senad jutro poslije, uz kavicu kod tete Zdenke.
Mobitel je “gorio”, nije mogao živjeti od poziva, čestitki, euforija je nastavljena i kroz ovaj prekrasni četvrtak. Međutim, zato i postoji ona divna “mute” opcija, koja nam je omogućila da još jedanput detaljno prođemo sve što se događalo. Naručivali su se za kasnije termine i iz nacionalnih TV kuća, ali ovo je ipak prije svega naša, lokalna priča. Ako smo svih ovih tjedana, mjeseci i godina mogli pričati o Vrapču, Petrinji i Odranskom Obrežu, bio je red da popričamo i o komadiću povijesti koji se dogodio u srijedu, 5. studenog 2025. godine.
– Na sastanku uoči utakmice vidio sam da su igrači mirni i fokusirani, znao sam da će sigurno dati sve što mogu u toj utakmici. Srećom, nagrada nam je stigla na najljepši mogući način, kroz pobjedu u kojoj smo zaslužili uživati – govorio je Senad prije nego što je kamera uključena.
Dame i gospodo, Senad Harambašić…
