Razgovarala: Gianna Kotroman
Na splavi Medsave 2, koja povezuje Samobor i Zaprešić, dan počinje rano. Već u šest ujutro Željko Vrančić stoji na svojem radnom mjestu, spreman za prve automobile. Ritam rada je jasan, ali nikad posve isti jer o svemu odlučuje rijeka.
Nije birao skelu, već je ona izabralo njega. “Ovaj posao radim otkad znam za sebe, dakle negdje oko 30 – 40 godina. To je obiteljski posao koji sam naslijedio, skela je tu negdje 50 – 100 godina i samo nastavljamo tradiciju”, govori nam Željko.
Danas uz njega rade i njegova dva sina. I drugi suvlasnik dolazi iz iste priče, posao se prenosi s koljena na koljeno.
Da bi netko postao skelar, mora prvo dobiti dozvolu u kapetaniji u Sisku. Ne postoji posebna srednja škola, već tečaj, sličan onome za voditelja brodice. Pravila su jasna, a odgovornost velika. Na splavi mora biti 50 prsluka za spašavanje i dodatni čamac za izvanredne situacije. Iako Vrančić kaže da nikada nije imao neugodnu situaciju, sigurnost se ne prepušta slučaju.
Promet, kako kaže, ovisi o vremenu. Kad je sunčano i suho, automobila je više. Kiša i lošiji uvjeti smanjuju broj prelazaka. No najveći autoritet ipak je vodostaj. “Mi plovimo dok je vodostaj negdje na razini nule, iznad toga ne jer je jača struja i skela ne plovi”.
Unatoč svemu, dileme nema. Kad bi ponovno birao, kaže, opet bi bio skelar. U njegovu glasu nema patetike ni velikih riječi, samo jednostavna sigurnost čovjeka koji zna što radi
