Ponekad se najteža pitanja ne postavljaju naglas. Ostanu negdje u tišini, između čovjeka i njegove molitve, osobito onda kada se čini da odgovora nema. Upravo će prostor za takva pitanja ove subote, 3. listopada u 15 sati, otvoriti duhovna obnova za mlade u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici, koju će predvoditi vlč. prof. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo.
Singbo, svećenik Zagrebačke nadbiskupije i nastavnik na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, s mladima će razgovarati o pitanjima koja često dolaze upravo u trenucima kada čovjek počinje preispitivati ono u što vjeruje. Jedno od njih je i pitanje što učiniti kada se čini da Bog ne odgovara na molitve.
Prema njegovu shvaćanju, šutnja ne znači nužno odsutnost odgovora. Naprotiv, takvi trenuci mogu biti prilika za strpljenje i osobni rast. U vremenu u kojem je čovjek naviknut gotovo sve dobiti odmah, od informacija do svakodnevnih potreba, čekanje postaje sve teže. Singbo naglašava važnost strpljenja i rada na sebi, kao vrijednosti koje se lako izgube u suvremenom načinu života.
Ljubav nije uvijek bez trnja
Među temama bit će i ljubav, područje u kojem mladi danas često traže odgovore pod snažnim utjecajem društvenih mreža. Singbo upozorava kako sadržaji na društvenim mrežama mogu stvarati sliku života u kojoj se ističu samo uspjeh, zabava i savršenstvo, dok se ono što je stvarno i teško često ne vidi.
Govoreći o ljubavi, naglašava da ona nije uvijek jednostavna i bez problema. Istinska ljubav, prema njegovim riječima, podrazumijeva iskrenu želju za dobrom druge osobe i spremnost da se i samog sebe potiče na dobro. Upravo zato mladima poručuje da budu oprezni prema odnosima koji se temelje samo na zabavi i prolaznim užicima.
Često je lažno, često je prividno. Prema tome, istinska ljubav nije ona koja je uvijek samo ružica, koja je uvijek sve lijepo i krasno, jer ruža ne bi bila toliko lijepa da nema trnja.
I sumnja može biti dio vjere
Singbo smatra da ona sama po sebi nije suprotna vjeri. Propitivanje, kaže, može biti dio puta prema osobnom iskustvu vjere, posebno kada čovjek ne želi nešto prihvatiti samo zato što mu je tako rečeno, nego želi razumjeti i sam doći do odgovora. Takva sumnja, objašnjava, nije odbacivanje svega, nego prostor u kojem čovjek postavlja pitanja i ostaje otvoren prema mogućnosti da nešto bolje razumije.
Mladi će pritom imati mogućnost postavljati pitanja i anonimno. Svoja pitanja moći će zapisati na papiriće, što bi trebalo omogućiti da i oni koji se ne žele javno izložiti ipak dobiju priliku izgovoriti ono što ih muči. Singbo je takav oblik razgovora već imao priliku provoditi na duhovnoj obnovi za mlade u Mostaru, a upravo anonimnost vidi kao način da se lakše otvore i oni koji bi pred drugima teško postavili pitanje.
Ispovijed kao povratak na pravi put
Poseban dio susreta bit će posvećen i ispovijedi. Za neke mlade upravo je osjećaj srama ono što ih udaljava od ispovjedaonice, no Singbo ističe kako ispovijed ne bi trebala biti mjesto osude, nego prostor u kojem čovjek može priznati pogrešku i ponovno krenuti dalje.
Naglašava kako svećenik u ispovijedi nije tu da čovjeka ponizi ili osuđuje, nego da ga usmjeri i ohrabri. Ispovijed vidi kao mogućnost povratka na pravi put kada čovjek osjeti da je s njega skrenuo.
Ako čovjek u svojoj duši zna da ide Bogu koji je milosrdan, da ne ide nekome tko je sudac, nego nekome tko je tu da ga potiče, ohrabruje i pokazuje mu Božje lice ili Božju ljubav, onda stvar postaje lakša.
Svećenik kojeg je Hrvatska izabrala
Rođen je u Beninu, u mnogobrojnoj obitelji, a odrastao je u uvjetima u kojima školovanje nije bilo lako dostupno. Roditelji mu nisu mogli omogućiti obrazovanje pa je, kako je rekao, na različite načine tražio mogućnosti da nastavi školovanje.
U Hrvatsku je stigao nakon što ga je Crkva poslala na studij. Kako sam kaže, nije on izabrao Hrvatsku, nego je Hrvatska izabrala njega. Tada nije ni znao gdje se ta zemlja nalazi, no kroz godine provedene ovdje Hrvatska mu je postala dom i domovina. U Hrvatskoj je gotovo devetnaest godina, a danas djeluje u Zagrebačkoj nadbiskupiji kao nastavnik na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Dok su mi roditelji živi, moram im priuštiti tu radost da barem par tjedana godišnjeg odmora provodim s njima. Jednoga dana, ako ne budu roditelji u kući, ne znam više… rekao bih da sam izgubio dom.
Njegov odnos prema Hrvatskoj posebno se vidi i u priči o učenju jezika. Hrvatski mu, priznaje, nije bio jednostavan, no najveću pomoć nije pronašao samo u učenju jezika, nego u ljudima koje je ovdje susreo. Osjećaj da je prihvaćen i da je ljudima stalo do njega, kaže, pomogao mu je prevladati jezične prepreke.
Poruka mladima na početku nove školske godine
Danas je njegov rad u Hrvatskoj posebno povezan s mladima. Bio je sveučilišni kapelan Hrvatskog katoličkog sveučilišta, a nakon završetka te službe nastavio je djelovati na HKS-u kao nastavnik. U svom akademskom radu bavi se, među ostalim, bioetikom, moralnom teologijom, transhumanizmom, umjetnom inteligencijom i utjecajem suvremene tehnologije na čovjeka.
Na početku nove školske i akademske godine, kada pred mladima ponovno stoje nove obveze, očekivanja i brojna pitanja, njegova je poruka jednostavna.
Bilo da su srednjoškolci ili studenti, možda je puno briga, puno nedoumica ili propitkivanja, ali ne trebaju se bojati.
Subotnja duhovna obnova je susret namijenjen mladima koji žele zastati, razgovarati, postaviti pitanje koje možda već dugo nose sa sobom ili jednostavno provesti nekoliko sati u molitvi i zajedništvu.
