Kad kad pogledam unatrag, na vrijeme provedeno u Tigru, mogu reći samo jedno: bilo mi je baš jako lijepo! Tim je riječima Damir Cico Grlić, donedavno trener GNK Tigra iz Sv. Nedelje, otvorio svoje gostovanje u novom nastavku serijala “Sport Zagrebačke županije”.
Cico je Velikogoričanin, čovjek sa zanimljivom igračkom karijerom iza sebe, a danas 51-godišnji nogometni trener koji se tijekom 2025. odlučio za iskorak. Naime, nakon dugogodišnje suradnje s Ivanom Prelecom, kojem je asistirao u nekoliko klubova, Cico je odlučio krenuti na samostalan trenerski put, a prilika je stigla upravo u GNK Tigru. Grlić je taj izazov prihvatio, odradio cijelu jednu sezonu, ali suradnji je došao kraj već nakon nekoliko kola u novoj sezoni.
S obzirom na takav rasplet situacije, imalo je smisla pogledati unatrag, na sve što se događalo u tih nešto više od godinu zajedničkih dana.
– Prva sezona bila je dosta izazovna, budući da nisam poznavao ni momčad ni ligu u dovoljnoj mjeri. Uz to, prvih 12 kola igrali smo u gostima, jer čekali smo završetak radova na terenu s umjetnom travom, i tu smo malo oscilirali s rezultatima. Kad smo počeli trenirati i igrati na našem terenu, na našoj Tigar Areni, sve je nekako sjelo na svoje mjesto. Bili su to jako lijepi trenuci, atmosfera je bila jako dobra, baš kao i ljudi iz kluba. Mogu reći da sam stvarno uživao. Ostvarili smo i dobar rezultat u prvenstvu, osigurali smo ostanak u ligi nekih pet, šest kola prije kraja, ostvarili smo i povijesni uspjeh za Tigar osvajanjem Županijskoga kupa protiv Vrbovca u finalu. Time smo svi ostali zapisani u nekakvim povijesnim knjigama GNK Tigra, iako sam siguran da to neće ostati i jedni trofej, odnosno da će klub ostvarivati i veće uspjehe u budućnosti – rekao je Cico.
Druga njegova sezona u Sv. Nedelji, bio je plan, trebala je biti lišena svih priča o borbi za ostanak, želje su bile drukčije, vezane uz sasvim drugi dio tablice.
– U ovu sezonu krenuli smo ambiciozno, cilj je bio loviti sam vrh tablice, ali nažalost to se nije ostvarilo na početku. Lošije smo ušli u sezonu, ipak je došlo i 12 novih igrača, trebalo je sve to uklopiti, trebali su se dečki upoznati na terenu i izvan njega… Uslijed svega toga izostali su rezultati i, kako to već biva u nogometu, u mom poslu, ljudi iz kluba odlučili su se za promjenu trenera. I to je to, tako to ide… – svjestan je svega Cico, koji na kraju balade pamti samo lijepe trenutke.
– U svakom slučaju, iz Tigra nosim lijepe uspomene, mislim da sam ostavio iza sebe određeni trag, za koji vjerujem da ljudi u klubu znaju cijeniti.
Tigar je nakon Cice preuzeo novi trener, a on je nastavio svojim putem. Trenutačno je u potrazi za angažmanom i nema dvojbe da će zainteresiranih sredina sigurno biti u narednom razdoblju. U najboljim je godinama, s dovoljno iskustva, znanja i energije, ali i s ozbiljnim iskustvom iz igračkih dana, što nije nevažno.
– Dosta rano sam krenuo, još tamo 1984., u doba kad u tadašnjem Radniku nisu ni postojale sve generacije. Počeo sam s devet godina, a tek sa 12 si mogao biti registriran. U toj generaciji bili su Robert Nastevski, Darko Balić, Bibić, Prlić, Kriste… Bila je to dobra, lijepa generacija. I dalje smo prijatelji, družimo se svih ovih godina, svi zajedno idemo na utakmice Gorice kad god možemo – kaže Cico.
– U starijim pionirima dvije godine sam bio u Dinamu, pa sam se opet vratio u Radnik, gdje sam već sa 17 godina počeo igrati za seniore. Već se igrala prva liga, mi smo kao juniori počeli trenirati sa seniorima, dočekali su nas legende kluba kao što su Keko, Cec, Ditra, Beli, Štoos… Oni su nas mlade uveli i čuvali, nitko nas nije smio krivo pogledati, a sve to dovelo je do toga da nam je bilo lakše ući u cijeli taj svijet – zahvalan je Cico.
Sudjelovao je i u onoj drugoj i posljednjoj prvoligaškoj sezoni Radnika, bio je na terenu i kad je Hajduk došao do i dalje rekordne pobjede u HNL-u. Tog 5. lipnja 1994. Splićani su pobijedili 10-0, što nitko kasnije nije uspio nadmašiti.
– Da, igrao sam tu utakmicu, uz mene su tu bili i Mario Cvitanović, i Nastavski, i Balić, i Sabljak… Bili smo jako mladi, a Hajduk nikad jači, od Rapaića, Ercega, Mornara, Koznikua, Pralije i ostalih. Dobro smo se mi držali prvi pola sata, iako baš i nismo mogli preko centra, ali držali smo nulu. A onda je krenulo… Kad su nam zabili prvi gol, otvorilo se. Znam da su im na poluvremenu obećali duplu premiju ako nam zabiju deset komada! Zabili su nam osmi gol u 88. minuti i sjećam se da su trčali po loptu u gol, da su sucu urlali da ni slučajno ne svira kraj prije vremena… I uspjeli su nam zabiti ta još dva i doći do rekorda koji stoji i danas – pamti Cico, s osmijehom se prisjećajući toga vremena.
