…spadam u onu kategoriju ljudi koja se često žali samom sebi. Kuka o sebi samome, kome drugom nego samom sebi. I mogao bih slobodno reći da sam prosječan. Iskreno, miran sam oko nekih mjesečnih troškova, nemam prevelike ambicije glede kupovine automobila što bi me bacilo u depresiju; tu i tamo krišom odem u restoran brze hrane i umastim se u nezdravim krumpirićima zadovoljan i pod izlikom “zaslužio sam”. Nisam tip osobe kojoj je opsesija otputovati u nesigurni Egipat, ili posjetiti pješčane plaže nekih toplijih krajeva – živim skromno, hrvatskim životom redovitog aksioma “a što mi više treba”.
I možda baš u tom “prosjeku” leži problem ovog teksta. Pisati o prosječnim stvarima iziskuje iznadprosječan napor, zato jer je pojam prosjeka već sam po sebi problematičan. O tome da je biti zadovoljan statističkim prosjekom, suluda stvar, najbolje opisuje priča o božićnom ručku u selu od stotinu seljana. Dvadeset bogatih seljana za ručak je jelo meso, četrdeset sirotana samo rižu, a preostalih četrdeset bijednika samo kiseli kupus. Gledano statistički, stanje u tom selu uopće nije loše jer ispada da su svi u prosjeku jeli sarmu. Vidite, apstraktni prosjek ne izgleda loše ni ako živite s djevojkom koja vas cijeli dan zajedničkog bivovanja mentalno fista – statistički je jasno da imate redovito sex. Shvatili smo da je govoriti o životnim stanjima, unutar statističkih pokazatelja nekako nesigurno, pa bi bilo bolje fokusirati se ne na prosječne već na tipične situacije možda prosječnog Hrvata katolika.
Nije ni s tipičnima baš tako jednostavno. Često smo mišljenja da je nešto baš tipično naše, no uvjerimo se ubrzo da tu sklonost kriju i druge okoline. No, iskreno postoji nešto što je odlika samo nas rekao bih. Puni smo kao nacija onih koji misle da smo u svemu najgori i onih koji misle da nam nema ravnih. Elem, rekli bi susjedi. Kako sam ne – tipičan; voditelj bez emisije, urednik bez producenta i često kolumnist bez teme, ugostio sam u svojem malom stanu na imaginarni intervju dvije zanimljive osobe. Narcisoidno – nacionalnog Hrvoja i nacionalno – mazohističkog Zdenka. Prije nego sam postavio bilo kakvo pitanje, Hrvoje ponukan mojom temom o prosjeku nervozno je reagirao:
„glupo misliš, nema prosječnog Hrvata. Svaki Hrvat je iznadprosječan. Naša djeca odu u Njemačku na studij i najbolji su. A kad si vidio da je neki Njemac najbolji u nas? Onda sport…čak je i hrvatski Srbin uspješniji od običnog Srbina, samo zato što je hrvatski – Tesla i Šerbedžija”.
Zdenko, čim je odložio čašu s vodom, dao je svoj svesrdni doprinos:
“mi smo Hrvati govna. Lopovi, lažovi, sluge … ali prije svega – glupani. Ovi se hvale što smo služeći Francuzima vezali krpetine oko vrata – jebeš kravatu. Mi nismo normalni i zaslužujemo sve da nam bude ovako kako jest, i neka nam je tako.”
I čim sam mislio postaviti pitanja oko vojnog roka, ljubavi, crkvi i porezima … shvatio sam da moji sugovornici nisu realne osobe. Shvatio sam, da okružen zidovima i netom opranim rubljem u meni kolaju dvije misli – karakterne odlike dvojice mojih sugovornika. Vojni rok, ljubav, crkva i porezi – dok se moje misli fokusiraju nad tim problemima, pored mene život prolazi. Ako ne život, makar je ovaj dan prošao. I žalosno je što sam pokazatelj prosjeka ove zemlje. Premaleni smo kao nacija. Pokazatelj tome je što svatko zna nabrojati makar 20 saborskih zastupnika. U uređenim zemljama ljudi ne znaju tko ih zastupa jer sustav funkcionira. Koga briga da li na šalteru radi Manda ili Divna, dok god je šalter otvoren i red se smanjuje. Čim se red čekanja ne smanjuje svi u tom istom redu točno znaju ime “šalter dame” uz uzdah “ajme što je spora”…
Nama ne preostaje ništa drugo nego kotrljati kamen svaki put kad se on skotrlja niz brdo, jer vjerujte mi statistički gledano – nitko od nas ne kotrlja kamen jer mora, nego jer drugačije ne zna.
Svi kotrljamo kamen kao Sizif, samo nisu nam brda istog nagiba.
