Osjeća se miris ranog proljeća u zraku. Sunce nas je ovih dana malo mazilo, a znani mi ljudi kao gušteri. Poskidali smo svi kapute i zimske jakne. Definitivno se osjećam sexy u tanjoj jakni i košulji punoj boja. Još je rano za majice, a usput rečeno i trbuh je reprezentativan.
Tako me ovaj vikend počastio s kavom na balkonu. Iako nemam balkon, otvorim prozor, raširim zastore i stolicu si privučem skroz do prozora – kava i pogled na zagrebačke krovove. Isto je skoro kao da imam balkon, al ipak nije. Može li širom otvoreni prozor zamijeniti balkon, može li gušt biti isti kao da sam na balkonu … da imam balkon znao bih ja; kupio bih si dvije drvene stolice i onaj stolić koji vidimo na filmovima iz pariških caffea. Baš oni filmovi u kojima konobar s dugom bijelom pregačom, onom do poda, nosi kavu i kolačić svojim mušterijama. U toj misli ženama je oprošteno zapaliti cigaretu, još knjiga na stolu pored šalice fine kave – dojam potpun.
Tada bih bio netko potpuno drugi. Nosio bih bijelu košulju s čvrstom kragnom. Moj kaput bi bio mekan što od fine vune, što od svile. Odsjaj bi se igrao po slotu svojim siluetama s mojih čvrstih i poliranih manžeta. I naravno uz šalicu kave, pecivo i fernet branca. Sigurno me ne bi brinula briga kakav će mi biti dan, jer istini za volju; ovako zamišljen koji počinje kavom na balkonu – loš može biti samo lošima.
Nekad dok se vozim u busu ne-prisutno maštam o tome kako sam negdje drugdje. Okružen drugom pričom i drugim ljudima. Na tren se ženim i čujem prve taktove najdraže mi pjesme. U trenu sam na plaži bez briga ispijajući slatkasti koktel pogledom kroz originalne sunčane naočale. Vraćam se u misao kako sam uspješan. Imam posao od kojeg ne brinem za račun i novce, tipkam poruku koja počinje ovako stižem za deset minuta, izaberi vino … Zar ne bi bilo divno moći na večeri reći “vi nam izaberite vino jer ovaj put ne biram ono koje mogu platiti, nego ono koje odgovara uz hranu”. Ipak, dovoljno je samo naglo kočenje, da me baš tako naglo vrati u realnost.
Trudim se koliko mogu, teško je i kao da sve teže postaje… imati lijep osmijeh. Nemojmo se zavravati, ribajte zube koliko hočete, al lijep osmijeh imaju oni koji ga plate. Nemate stila. Nemaju ga mnogi poput vas ili mene, ne jer ne znamo, razlog je jer ne možemo. Slike s onih malo čas zamišljenih plaža … kako oživjeti svoje mašte? To se pitanje pojavilo u mojem pogledu s imaginarnog balkona.
Vidite, kad se pojavi sunce i u zraku se ćuti – kako ovo gibonnijevski zvuči, proljeće; ja svim svojim bićem u mislima postanem sve ono što realnost mi uskraćuje. Može mi se. Ako imate bujnu ili pomalo posebnu maštu – može vam se.
Pa dragi moji, želim vam ovaj vikend i tjedan koji dolazi – da vam se može.
