Razgovarao Matko Mihaljević
Od prvih trenerskih koraka u Sesvetama do Premier lige, put Sergeja Jakirovića je put koji je obilježen postupnim razvojem, učenjem i prilikama koje je trebalo znati iskoristiti. Velika Gorica pritom zauzima posebno mjesto, kao sredina koja mu je u ranoj fazi karijere pružila priliku i otvorila vrata prema višim razinama nogometa.
Danas je njegov posao vezan uz jednu od najzahtjevnijih nogometnih sredina, gdje se utakmice, pritisak i očekivanja smjenjuju iz tjedna u tjedan. Ipak, unatoč obvezama i životu u Engleskoj, veza s Velikom Goricom nije nestala. Upravo su ljudi i sredine koje su obilježile njegove prve trenerske korake ostali važan dio priče koja je u međuvremenu dobila međunarodne razmjere.
Razgovarali smo sa Sergejem Jakirovićem o nogometnom putu, iskustvu rada u Engleskoj, odnosu prema sredini iz koje je krenuo, ali i o vrijednostima koje su ga pratile tijekom dosadašnje karijere.
Dolazite li u Veliku Goricu i koliko često provodite vremena u Gorici?
– Često sam, zato što imam tu nekoliko dobrih prijatelja i uvijek kada sam kući i kada je reprezentativna pauza, iskoristim i dođem.
Hull City je, pod Vašim vodstvom, prešao u Premier ligu, a Vi ste osvojili nagradu za trenera mjeseca. Koliko Vam to sve znači?
– Jako puno. Baš sam ponosan na tu nagradu. Bez mojih igrača i svih ljudi u klubu, koji su mi podrška od prvog dana, ne bi bilo to moguće. To su sve treneri i ljudi koje u jednom momentu gledaš na televiziji, a u drugom momentu si s njima. Jako sam ponosan i smatram da to nije mala stvar.
Vi ste zapravo krenuli u Sesvetama. Jeste li zamišljali već tada ovakve velike stvari?
– Ma ne, nije mi bilo ni u peti. Uvijek sam se trudio izvući maksimum iz svojih momčad i da ja, sam sebe, profiliram u kojem smjeru želim ići. Naravno, kada završavaš nogometnu karijeru i krećeš u trenerski posao, juniori su idealni. Znao sam pogriješiti. Učio sam i išao korak po korak. Dan danas, kad me pitaju što bih promijenio, moj odgovor je da ne bih ništa mijenjao. Uvijek bih krenuo odozdo. Zato što je to neka baza koju dalje možeš razvijati.Kuća se gradi od temelja i time se ja vodim. Treba biti strpljiv.
Preko Sesveta pa do Gorice. Kako pamtite to razdoblje?
– Gorica je bila moja odskočna daska i od toga ne bježim. Dan danas sam zahvalan ljudima iz Gorice što su me prepoznali. Gorica mi je prva dala priliku, a to nije niti malo jednostavno. Uzimaš trenera koji nema nikakvog iskustva u tom društvu, ali jednostavno poklopile su se ambicije, glad, želja, afirmacija.. Bez Gorice, ja ne bih bio danas tu gdje jesam.
S obzirom na sve vaše obaveze, uspijevate li pratiti Goricu u HNL-u ove sezone?
– Pratim, naravno. Pratim Max Sport, pratim prvu i drugu ligu. Gledao sam sve utakmice koje stignem. HNL je naša liga i to treba uvijek pratiti. Što se Gorice tiče, mislim da je imala veliku fluktuaciju igrača i potrebno je vrijeme da se svi poslože. Drago mi je što su sada uspjeli pobijediti u Puli i to će sigurno biti push za njih. Samo im treba dati priliku i podržavati ih.
Kakva Vam se čini Premier liga?
– Brutalna liga. Znači nemate nikakvu pauzu – Božić, Nova godina..Stalno, stalno igraš i tako svaka tri dana. Rekao sam igračima – vama ljudi svaka čast, treba se moći svaka tri dana zagrijati i motivirati. Za one koji možda ne prate nogomet toliko, to su nadljudski napori.
Opišite nam malo kako je to kada kročite npr. na Wembley stadion. Što Vam prolazi kroz glavu u tom trenutku?
– Moje prvo pitanje, kada sam kročio na stadion, bilo je – onaj koji je gradio ovaj stadion, od kuda je počeo? To je ogroman stadion, ogromna svlačionica. Ja sam čak na početku sastanka prije utakmice rekao dečkima da se malo približe, da me mogu čuti.
Produžili ste ugovor s Hull Cityjem do 2028. godine. Kako to komentirate?
– To je jedna lijepa stvar i potvrda da, sve ono što ste do sada radili i oni ljudi koji vas plaćaju, da vam i dalje vjeruju. Nije jednostavno, to su ljudi koji ulažu ogromne novce i oni imaju nekakve svoje vizije, a ti kao trener realno provodiš tu njihovu viziju i strategiju kluba.
Rekli ste, kada ste bili u Dinamu, s obzirom na stalni stres, da ste nekad znali prespavati na stadionu. Događa li se to i danas?
– Ne, ovdje je samo trening kamp, koji nam je jako dobar, ali nemamo mogućnost još soba. Tako da iza treninga odmah idem kući i to je najbolje.
Kako se ono kaže, iza uspješnog muškarca uvijek stoji i uspješna žena. Vaša supruga Marina Vam je i dalje najveća podrška?
– Naravno, od prvog momenta se ona jako puno žrtvovala za obitelj. Naša obitelj je cijela nogometna. Nije to nimalo lako hendlat. Sin Leon, od siječnja je u Inter Milanu, tako da smo u nekakvom trokutu. S tim da nam je uvijek prioritet Leon, a i sin Matija. On sada brani za kadete u 17 tako da se i on lijepo razvija. Meni je najvažnije da su svi zdravi, a bez gospođe ništa. To čak nisu ni tri kuta kuće. To su četiri. Bez nje nema ništa.
Nogometni put rijetko je pravocrtan. Iza svakog uspjeha stoje godine rada, učenja, prilagodbe i ljudi koji su u određenim trenucima spremni pružiti priliku. U njegovoj priči važnu ulogu imaju upravo ti temelji, od prvih trenerskih iskustava i Velike Gorice do današnjeg rada na velikoj engleskoj sceni. Iako se profesionalne obveze i izazovi mijenjaju, neke stvari ostaju iste. Povezanost s ljudima i sredinama koje su bile dio puta, potreba za stalnim učenjem te obitelj kao oslonac izvan nogometnog terena čine važan dio priče o Sergejevoj karijeri koja se i dalje razvija.
