Očito mora pasti kiša da bi moja inspiracija dobila boje… I to ne jednom, više puta. Nije me dugo bilo… Možda baš sivilo inspiracije ili pak dosada same sebe, ne znam, sad kad sam uspjela samu sebe natjerati na nešto suvislo možda više nije ni važno. Već duže vrijeme ispitujem samu sebe, nisam više sigurna da li hodam, trčim, ili mi se sve samo čini, pa onda ipak ispada da stojim ili hodam unazad.
Neko vrijeme sam dala i sebi i Velikoj Gorici mira, nisam dolazila ni u grad, niti sam slušala što se u njemu zbiva. Kaže mi mama da nisam ništa propustila. Nije ni čudo, ona je ionako stalno doma, kumice na placu joj nisu frendice za trač, a sve ostalo…!? Sve ostalo ne postoji. Nestalo je u buci motora i još uvijek se pitam čuvamo li išta od uspomena negdje u sebi.
Prespavala sam noć u svojoj staroj sobi kod mame, a sivi zidovi sa mojim školskim fotkama koje još uvijek stoje nakrivljene, šarali su mi uspomene kao reklame u poluvremenu neke utakmice. Probudila sam se rano sa mnogim pitanjima koja nisu imala suvisle odgovore. Sjetila sam se stare drage prijateljice jer mi je baš onako, za gušt, bio potreban razgovor u dvoje, ali nije išlo. Ona je bila u drugom filmu i obavezama, dok su sve moje jutarnje frustracije tonule u laganu kavu sa samom sobom.
Nisam se spojila sa svojim gradom, jer još uvijek mi nešto nedostaje. Sve je drukčije, a opet isto, a ponekad imam osjećaj kao da sam tek galeriju sivih crteža iz prošlosti obojala nijansama kolora koji su bezuspješno mom gradu željeli unijeti živost. Ne znam, nisam sigurna više u ništa, ali sve je nekako bezlično, jadno, puno sjajnih tapeta koje su tek dobra pozadina za lažne pozornice naivnih promatrača. Situacija oko nas donijela je depresiju, ljudi oko mene izgledaju umorno, iscrpljeno, a ponekad i sama sebi dajem neki sličan predznak koji neodoljivo vuče negdje u tamne životne hodnike…
Ipak, nisu me zatupile ni baklje u kutu francuskog travnjaka, ni rotor zbog kojeg su u mom gradu svi „popizdili“. Izgleda da nije ni važno jel’ se gradi ili ne, jer uvijek postoji netko tko će zidove bojati crnom. Čak je i najveći park mog ipak najdražeg grada noćas nosio prizvuk romantike. I nije to bilo zbog „Noći borilačkih vještina“ u kojoj baš i nisam sve shvatila, pogotovo svrhu one posljednje borbe koja je trebala ostati u sjećanjima kao atrakcija, a njeno trajanje brojalo se u sekundama. Bilo je to zbog onog osjećaja kad znaš da priroda diše, a da se proljeće još uvijek sakriva tu negdje…
Nije trebalo mnogo da ga zaboravim, još svega dan dva i nestat će potpuno u zamjenu za ljeto. Neki već užurbano pakiraju kofere za jug. Ja iznova gledam suprotno i nisam sigurna što će mi i ova vruća godina donijeti. Nije to čudno, živim u okolini, gradu, zemlji, bez izvjesne budućnosti, tek s nadom u bolje. I tako već godinama, desetljećima. Neki i dalje iz inata više ništa ne broje, ja još uvijek da. Prestala sam brojati profućkane dane, mjesece i godine, sad mi je već gušt brojati uspone i padove. Ne znam dal’ itko još spominje činjenicu da nam je pala vlada. A prošla su tek dva dana. Očito je i to tek jedna od nijansi u našim životima, koja nam potvrđuje ono što smo odavno znali: da nam je svejedno!
