Već danima „huškam“ samu sebe ne bih li u mirnim noćnim, a posljednjih dana i oblacima potpomognutim tmurnim trenucima inspiracije pronašla temu za prvu kolumnu. U gradu koji čak ni svojih tablica nema, a hvali se veličinom, nije teško pronaći teme koje će još danima razvlačiti i žvakati mnogi, a i onda kad ih jedni ispljunu, naći će se dovoljno njih da se ciklus ne prekida. I tako unedogled!
Već dugo razmišljam ima li razlike između hrane za pse i mačke ili hrane za svekoliko pučanstvo koje krvavih očiju sjedi po lokalnim, smrdljivim i zadimljenim birtijama, vodeći politiku. Možda da, a možda i ne!? Ili ipak da? I dok ova prva usporedba organskog porijekla, a meni neugodnog mirisa ipak ima svoj vijek i rok trajanja, ovo drugo je vječno. Moja Velika Gorica, koju sam oduvijek voljela naglasiti sa velikim početnim slovom, nije iznimka, upravo suprotno, ponekad stječem dojam da smo u svemu korak ispred.
Ne znam još uvijek jel’ se netko sjetio onako s guštom obilježiti tih dvadeset godina lutanja i političkih nadmudrivanja, ali ako je, uvjerena sam da se dobro napio – od muke. Kad malo bolje promislim skoro pa ništa se promijenilo nije osim što se velikogorički kultni riblji restoran povećao barem tri puta! Prodan je „Park“, nestao je Velkom, propao je velikogorički Importane iliti Tržni centar, ceste su postale uže, nestala je „Goričanka“, ugasili su se mali obrti, stara ribarnica na autobusnom se spustila tek kat niže pod zemlju, a gotovo svaka kuća u Zagrebačkoj postala je birtija ili Osiguranje.
Istina, da ipak ne bi sve bilo sivo, dobili smo kilometre cesta uz i oko grada, najavili smo zapošljavanja i tisuće i tisuće kvadratnih metara poslovnih zona uz prometnice koje bi trebale biti žile kucavice, ali, ja danas i dalje gledam okolna polja drača i smeća na kojima raste ambrozija. Možda je baš u toj biljki kvaka. Dvadeset nam godina ispire oči i dišne kanale, pa nam se sve zamutilo. Još uvijek ne znam u čemu je bit? U politici, političarima, populizmu, prepisivanju svake četvrte godine uz papagajski rječnik obećanjima, i opet u krug.
Nisam ja došla u Veliku Goricu pametovati, samo se pitam gdje je kraj ljudskim glupostima koje još uvijek u našoj lijepoj i obećanoj zemlji ispadnu „dobre fore“. Neki dan sam pokušala izvući maksimum svoje dnevne inspiracije u šetnji gradskim parkovima, smišljajući čime bih mogla razveseliti sebe i svoju mamu u prvoj gradskoj kolumni. Oduvijek sam se kao klinka pitala zašto je gužva na cesti najveća ujutro iz Gorice prema Zagrebu i obratno popodne? Nikad nisam uspjela saznati koji je stvaran odnos zaposlenih u proizvodnji u odnosu na one u „kancelarijama“? Odgovor na to pitanje olakšao bi mi i temu o tome drži li naš gradski proračun vodu, uzevši u obzir broj zaposlenih na teret tog istog proračuna i realni proizvodni sektor koji bi trebao postati financijska vertikala stabilnosti gradskog proračuna.
Nije dobro širiti depresiju. Ima i vedrih tema. Priča se, dobit ćemo bazen. Super, baš neki dan sam iskopala moj najdraži badić i skužila da više ne stanem u njega i da su mi sise u posljednjih deset godina toliko narasle. Kad je šok popustio, shvatila sam da ga se u tih deset godina nisam ni sjetila koristiti, a kamo li se okupati negdje u nekakvom bazenu. Jedva čekam. Nešto se šuška po birtijama da će ove godine samo projektirati, a da će ga otvarati iduće godine. Datum otvaranja će ionako odrediti Državno izborno povjerenstvo kad propiše datum redovnih lokalnih izbora 2017. i to je jedino u što sam danas potpuno sigurna.
Moja mama još uvijek žali za slobodom. Ma neeeee, niste u pravu, mislim na SLOBODU, onu veliku robnu kuću, koja je okomito palila crvena natpisna slova jedno po jedno, a na kojoj danas piše Konzum. U toj SLOBODI je moj tata kupio prvi televizor u boji na kredit. Uh, koja su to vremena bila. Stari bijeli fićo bio je premalen za tu ogromnu kutijetinu, a na krovu je vozio nekakvu roštiljastu ogradicu koju su zvali paket-treger. I stala je kartonska kutija, taman površine krova fiće u tu ogradicu, trebalo je malo povezati sve skupa nekakvim rastezljivim crijevima, ali telka je ubrzo stigla doma. Sjećam se tek, da se na starom Radniku igrala neka važna tekma i da je sve u tom kvartu tog dana odisalo posebnim kolorom. Baš kao što je i ta telka i moj prvi pogled u punoću boja u digitalnom prikazu na ekranu, tada i nesvjesno počeo mijenjati i moj život, a da tog nisam uopće bila svjesna.
